Bleki – Ne stigoh joj reći

 

Duša šapuće

magle će proći

uvijek prolaze

 

i Maleni

polako ne hiti

zamisli

 

čarolijom osvita

plovi čamac

Modrom rijekom

 

pruža se crvena rućica

nježna stidljiva

čista mirisna

ljubičicama djevičanskim nalik

izgrebana od drvene tahte

na kojoj slike naše

snove polažu

 

lagano

svilenim pokretom je primi

dahom

zarad časti

ne usnama

dotakni

 

vrhovima  prstića boje čednosti

dok dašak  poklanjaš

gledaj tu Ženu

rubinovu nježnost

u oči

 

da blagost iskrenosti osjeti

da se ne uplaši

tada joj reci

Anđelu mili

ne plaši se

maglu sam otjerao

 

primi me za ruku

dozvoli

laganim koracima

tangu nalik

krenimo u šetnju

kroz sokoke tvoje duše

 

ja ti nudim bjelinu svoju

a pokušamo stići

cvijetnim đardinma naših nada

i još joj reci

 

ne žurimo Mila

nježno  ćemo

ruku pod ruku oditi

šarenim stazama koji Udes nudi

onima koji čekaju

a sve bude kao san

u kojem milost ljubav poklanja

 

ne rekoh joj ništa

ni srećo moja

ni oprsti mi

nerazum

samo ode

nada i žena bezgrešna

nisam tužan a…

 

saksofon vrišti

ne begaj

a duša boli

ne umijem suzu kriti

jer ne smjeh je dotaći

 

ni reći

moja si i Ti…

a voljeh je od iskona






											
Bookmark the permalink.

Komentariši