Fragmenti o Bolu – Dio VII -Posudba I dio

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.

Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu.

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blentavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne,m're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti.Autista skoro postao.

Jok.

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u treći razred guslareve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama odsanjati.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu , onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić padne i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Duša se vraća još veća i jača. Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže. Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome. Znam da će me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje, da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži.

Kraj I dijela.

(Drugi dio u 21 09.)

Bookmark the permalink.

Komentariši