Već odavno
decenijama
puste su ostale mahale moje
od dana kada vjetar je zavejao
sa mojim krikom
odnio
osmijeh
dodira njenih
usamljen
praznim očima
oplakujem mrkle noći
čekajući onu koje više neće doći
ukrala se u vjenčanici bijeloj
na odru od centofilija crvenih
zaspala
moje snove poput duge
u crni led obojila
kao kukavica
kojoj ljubav nebom domahuju
sjedim
kraj ugasle peći
snova
zurim u zvijezde
dok tužna violina u duši svira
sanjam
njen poslijednji san
djetinjim pogledom se osmjehuje
anđela
ljubav moja plavetna
bodri me
da pjevam pjesme ljubavne
kist u ruci držim
vjetar nad mahalom
svaki dan svitanjem
i sutonom
šapuće
niko ne zna
koliko sam te volio