Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:
„ Sve je to lijepo, pjesnički sročeno . Nema zamjerke osim jedne . A krupna je. Ne reče nam, jesi li ti tu junfericu natakario?“
Niko ni riječi. Svi oboriše poglede.
Samo je Hana uzdahnula, pogledala u Dobrog . On je i dalje čeznutljivo gleda i ne diše. Ona pomišlja to uzdahe krije, milina joj oko srca, misli joj odoše na malopređašnje dodire i kao da sluti ono poslije. Zarumeni se i pogled spusti, ne želi da joj čitaju misli.
Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku. Premišlja se ; skroz naskroz je nova novcata. Nije vrijedno Debine debilnosti. A ovdje u ovom đardinu nema visine. Sve neki bagremi , jorgovani i trešnje. Nema tu visine sa koje bi čovjek mogo pošteno heknuti harmoniku.
Uzima harmoniku, svi u nekom iščekivanju.
„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.
Prihvata se harmonike , miluje je onako, nježno kao ženu. Ispred sebe je stavlja. Otkopčava je polako, kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra , kao po bjelini , lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, kao da desnoj čeznutljivoj dojki nešto podilazi i počinje polako da prebire.
Akord prvi se javlja, pa zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.
Prvo Frka, zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave i poletne glasove:
‘Joj,mamo mamice
Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice…
dala bih mu medna usta…
srce iz njedara
joj,mamo mamice…
Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka skora davanja i buduća tanga. I svašta nešto.A i bol koja će poslije doći.
Hana naslonjena na Dobrog , prima ga za ruku i počinje da uči.
Frka tužno gleda u njih, njeni snovi su ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti. Životni puti joj po ko zna koji put nisu fer. Jedna suza joj kliznu. Zlata je zagrli , poljubi joj suzu i šapnu:
-Oprosti mi Mila. U svojoj sebičnosti ,tvoje sam jade zaboravila. Nije Dobri kriv, ne bi on. Znam da te voli. Ja ga zmolila da mi pizdunku skine s vrata. Znaš ti njega, ništa nam ne može odbiti. Srediće se to nekako.
I jeste. Nekako.
Vrijeme buduće…
Ni harmonike nema, ali muzika neka mi šapuće znane riječi :
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
Nježno , najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Pogledava me , a i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji , skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.