Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Četvrta Epizoda ( Peti dio )

Četvrta Epizoda ( Peti dio )

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika, i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeće kao da se gubilo, djevičanske ljubičice su nestajale. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću , da se kakav nered ne bi zbio.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu.

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  dovrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se gospodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu ,  pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren: Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoj je i Mojsijev insan . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta nebi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile biti zadovoljni.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, to svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost  je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji  jermenska Princeza milošću  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago ,  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati, do kraja svih njenih  dana . Ona to još ne zna, tek negi nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nisi” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati odakle i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u    Metaka San Shuhra   .

U prijevodu: Joj, mamo mamice ( skoro, ali na isto mi dođe ).

Bookmark the permalink.

Komentariši