Oni jašu Mojsije harmoniku bava – I Epizoda ( Četvrti dio)

 

Epizoda I – IV Dio

 

Zlata potomak španskih Sefarda lukava je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći. Velovi lete lepršaju, zmijolike bijele ruke, ruse kose primiču se harmonici, daire iznad harmonikaša trepere i zastanu. Odjednom tajac! Harmonika muči, samo daire dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele jedre grudi, zaslinio, stid ga u nju gledat; drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se prdomišlja. Uvijek je, nekako obrazli bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo ne može;zna se zašto i ustaje na koljena kleči i kao samo Zlati muziku šalje. To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć.

Mojsije Zlati šalje čežnju bolera, što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što je prima to više nije ona, to je ciganka, vatra živa, a i čedna. Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvdeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples to je povjetarac što leprša, bježi i vraća se. Ježi! Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda to su Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe.Nećemo pominjati salomu.Jazuk je,a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.

Ples dhevojke nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom bijele labudice glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast pretvara se u u krik, u bol Bosne mile, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije pravo taj  ples . Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu. Nije, nema mu Zlate pred očima. A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da znam koji ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijanai Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovu lijepu noć na počinak vječni slat. Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi rosnoj i cvijeću. Miris, dah zemlje im njihove, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, a ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj. Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod, hrabri, Bosne duha, heroji i mučenici, za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, naštiman i opor preplivava akorde. Mojsije prebira sedef. Pjevanjem pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se.Na dnu scene kao da kuca srce Dvora obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši