Tiho tiho klizi slika njena
kroz snove moje ljubavi
ka prošlosti minulih dana
kad lik njen titrao je
kao prelijepa krhka sjenka
međ grudima mojim
nježno milujući osmijehom
moje bolne rane
što jedino ona mogla je
cjelovima liječiti
A pobježe jer rekoh joj
ne bacaj kam
ni grumen zemlje
na nevino srce moje
uprljaćeš ga
i možda Milostivog ožalostiš