Slučajnost i Ljubav

U nedostatku pjesama ,mi ih izmislimo.

Nasumice biramo riječ.

Pritom i žmirimo i maramom zavežemo oči. Radi objktivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek,  na cedulji života,  donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika. Po srcu i duši, iako mnogi sumnjaju da to imamo:

-Ljubav.

Da, uvijek isto. Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam je  otmu. Mi ne damo.  Muški ponos,šta li?

A onda , slegnemo ramenima, jer nemamo izbora.  One pakosnice Suđaje tako odredile.  Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik, tako ona hoće. Ne može se svuda vucarat. Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi, a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.

Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija , nila nam je od velje pomoći. U sekundu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun,  koju voćku ili šerbe. Ništa sa alkoholom. Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo , ali to je trik. Zna to ona, ali i ona, ko fol,  jedva nam odobri dvi tri , i to kad ona skonta da je potrebno.

Jes kako ne mislimo mi!  Bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea.  Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi.  Kontamo je premuntati na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar , smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija, mamo mamice. Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan, i minimum još toliko obnoć.

Joj ,što je ta razmaženica!

U pejsaž  natandarila; minderluka, jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar, Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu da zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo, ali ohani malo bona ,đe si navrla ,nije valjda opet rat.

-Nije rat, ali nije ni mir. Tako vam je to u ljubavi. Uvijek neka frka i neko proljeće ,možda i ljeto sa blaženim licem, il jarka jesen sa slomljenim srcima , pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli, a srce skače i boli..

-Nestrpljivice jedna, lako ćemo izabrati aktere. Ženska pljunuta ti, a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni, kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći, ja vam odoh.

I nesta. Najednom ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana, misao utihnula, srce se zaledilo, duša se sakrila.

Joj , jesmo stvarno blentavi. Šta ćemo sada bez ljubavi. Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati. A onda sjetimo onog jade, koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

 

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom princezom…

 

Šta dalje pitamo se mi. Žulja nas ono zrno graška. Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona. Ne mere bez nas  praznovat. Sve do jednom.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši