Oval blondinka plače ko godina. Sve jauče.
-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?
-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko neka junferica. Sve mi nešto šapuće da si prije njega b…
-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.
-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Gaj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko maksumče za izgubljenim srce.
-Čekaj , me reći ćeš mi žašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.
Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.
Evo je vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.
Pogledam je poprijeko:
-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?
-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jednu tužnu veče, jedan nedosanjani san.
-Nego bujrum. Kojim dobrom?
-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi mojsije, pokupio pismo u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko.A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.
Evo čitaj ga. Ja ga držala mjesecima.Znam ga napamet i plakala svih tih mjeseci. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka kod tebe. Ono kada ga je ona hojdana htjela povući sa sobom.
Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo.
Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti.
Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.
Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare.Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da itzvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.
-Krhka ružo
Ljubavi moja
Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.
Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist izađem pred ljubav svoju.Izgubio sam je.
Sada ih nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali zato poslijednji put,
da bih se vremenom oprao.
Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek
odvojiti od mene.
Evo priznajem ti : Volim te mila.
Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.
Sanjah snove u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.
U bunilu spoznah da te volim ,kao čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.
Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku a da ih on i ne osjeti.
Tek ih grozničave snovi otkriju.
Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.
Mislio sam da mi nije data.
Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.
Čovjeku koji voli samoća bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.
A moja ljubav prema tebi nije ljubav.
Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.
Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.
Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,
koja se pretvara u pijavuicu tornada i usisava me.
Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,
čežnja da se uranja , da se privija pretvara se u pasiju.
Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Odjednom osjetih da sam sam.
Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ
da ti se dajem, odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan,
koji nema veze sa nama , sa mojom ljubavlju i mahnitanjem.
Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam.
Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim.
Znam to je provalija iz koje nema povratka.
Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh..
Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma
u koji nas je gurnula naša čarolija , moje mahnitanje.
Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije.
Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom.
Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je.
Ali neki , ne glas urlik mi pogodu slušnice:
Šta to radiš idiote ,
Šra radiš tom djetetu skote jedan.
Znaš li da je tek punoljetsvo uzela.
Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja starijih gode.
Znaš li konju jedan da se hormon tada i ne mogu kotrolisati.
Nema opravdanja, punoljetna je,
Kad si izgubio čast , monstrume jedan.
Dijete zavodiš, kako te nije stid.
Zabolile su me te riječi.
Nisu to bile misli mila.
To je bila glasna jeka ,
Koja mi još uvijek odzvanja u ušima.
Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom.
Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.
Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje
I ponavlja sram , sram , sram…
Nešto se slomilo u meni.
Zaplakao sam nad djetetom kome sam danima,
Noćima i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.
Činilo mi se mila kao da sam silovatelj.
Hladnokrvni i beskrupolozni.
Nije pomagalo pozivanje na ljubav.
Kakva te ljubav spopala starče jedan.
Znam starija godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.
Ali zaplakao sam i nad sobom
Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija.
Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,
da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.
Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini.
Jeza je mila ta pomisao šta ti radim. Još veća šta mi želje nose.
A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim
Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.
I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u napisah.
Nisam ništa mislio, samo sam pisao.
Riječi su ispadale kao sa pokretne trake.
Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.
Oči joj pune suza i sreće. Suze pomišlja htio je napustiti. Sreća ipak ga preduhitrila. Ona junferica zavela ljubavnika, prije nego joj pobjegao. Dođe mi da je zagrlim i izljubi. Hajd ,zagrlim je i milujem po kosi , a ona plače li plače. Poljubci nisu za nas , žene od krvi i mesa, ljubavnice. Nismo tribadije , nalet ih bilo.