Sahraniše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.
Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.
Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se Dijana , njegova jedina ljubav, bude bude igrala sa njim.
Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.
A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće
na ovom dunjaluku
Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.
Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njrgovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.
Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umite.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.
I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.
Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.
Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.
On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.
Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.
Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.
Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.
On muči.
Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.
Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.
On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.
Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.
Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.
Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.
No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.
Kao autist bez damara.