Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik nepoznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.
Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu se pretvara u mljeveni tečni azot . Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.
Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.
Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.
Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.
Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.
Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.
Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.
Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.
On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.
Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.
Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:
-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš kao ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.
Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.
Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .
Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.
Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.
Dijanin vrisak se kovitla mahalama.
Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim
radosna i vesela ničega mi žao nije
mrijet svakako valja kasnije ili prije
molim sačuvaj mi ovog blentavoga
dobrog drugara smiješnoga i jedinoga
Nesuđenu ljubav moju
a blentavu ovcu tvoju
trbaće mu pomoć tvoja
iskrena ko ljubav moja
Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.
Satara , pala mesarska, više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.
Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.
Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna , mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.
A kome on sada pripada.
Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.
Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.
Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.
Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.
Sahraniše Dijanu.