Frka Frkica – Treća Epizoda ( IV Dio)

 

Frkina sjećanja

Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.

Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, zaljubljenog Hercu, trapavog Lenjivca,vječnog ljubavnica Baška baŠu i Omu od vizija.  Dobrog najviše. Kao moga  čovjeka  i jedinog ljubavnika kojeg sam srcem i dušom  imala.   Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Mnila sam ,srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade  povjeravao. Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom nježne i vesele. Drugima poklonjene.

Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , poslije olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje, a oni  još mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Ako stanu , znaju  survaće se u provaliju i nikad se neće vrnuti.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.

Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.Ono ko fol.Svi se prave levati.

To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. Giganske one postale  jake i bolne. Ni da ih  pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije cokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to mahalsko tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.

Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset.  Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgubila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. Kaže kada padoh čula samo slabašni djetinji krik i ništa više. Četeres dana se za život borila.Čitav Žibvot mi taj krik odzvanja i vrišti u duši. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao , tiho da nečujem i molio se. N ačeterestinu ona se fizički stabilizovala .I onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih obadvije nije mogao sačuvati

Za druge cigare Herco  govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.

Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mu davao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.

Od kako smo Kosara , Lela Jela Jelena i  ja Frka Frkica odlepršale – Dobri sve je ćešće zviždao, oni mislili zvizno.

A nije ;njemu se samo srca i duša skršili.  Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.

Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri  sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio  dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za ginisa je to.Samo što Dobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.

Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara.  I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima.  A ona zainad , anterija , te ova, te ona. Držali je  mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.

Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad  nabavio one Ž'tan  sa Frkinim ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on i onu svoju Drinu bez filtera,ona otvorena.Spušta Gitanes,uzima Drinu ,otvara je , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u u usta, prinosi upaljač pa zastane, nešto se premišlja. Nedostaje mu onaj zlatni. Frka ga ukrala . I onaj drugi zlatni što mu ga Frka poklonila, a Luca sakrila , da ga ne boli. Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja , Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji nikog nije moro moliti ni išaretiti.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine a i na ž'tan. Pa pogledava ,a i na Vecchia Romana i Curvoasier dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene , a ni pića nije vidio. Blijedi pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vulevu kuše ave'komua i takvih tričarija , od francuskog išta znao beknuti , a komo li pročitat. To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on  boju gleda.

-Jebala te boja , šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

– Jel’ na vešu.

-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama  , ti o vešu.

-Ja konto,  žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda.A i što će joj gaće ako ih treba skinuti.

-A ako boja procuri jal bijela jal crna.

-Uzme flašu kurvoazijea pa u nek’ u nju boju sipa da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star,j el’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne i čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare džaba bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ta ti je pametna , ali ja ne mislim riknut.

-Znam ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknut?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino, jednostavno zato što će riknut.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti?

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve – on će krepat.

-Kako sve to  znaš blento pametnjakovićki?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno, jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti , nego će smrt zajebati i  jednostavno krepati.

Debi se domah prosvjetlilo.

-Mojsije, kako ćeš krepati”

-Ko ti je reko da ću krepati konju jedan?

-Lenji, kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ?

-Kako ne bi vjerovo, ne govori o anamo onoj nego o krepaštini.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema , ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti , tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš?

-Zar  ti Mojsije nije  maloprije rekao.

Deba se okreće Mojsiju.

-Mojsije kako znaš kad crknem da mi ni roštilj neće pomoći?

-Fino konju jedan i uduni. Šta vas je spopalo? Niko još nije kreno ni crkavati, ni riknjavati, ni krepati , a kamoli umirati.

– A što to kamoli umirati? To nije za nas , to je za normalne insane i hajvane.

Lenji nije mogo odoliti:

-To on na grlice misli?

Mojsije:

-Uduni i ti konju konjski, magarče jedan lipsani. Nemoj fačat ljepotice u vašu šuplju filozofiju.

Dobri ko sam za sebe.

-Neće Grlice umrijeti. Nikada. Ni jedna. One će se uznijeti i odlepršati.U skori vakat. Jedna po jedna. 

Deba:

-A oklen ti to znaš?

Lenji:

-Jes vala , dobro Deba zbori.  Ti mu ko biva plaho pametan.  Ljepote mime svijeta odlepršati pravac ahiret – samo zato što su naše. Jes ti to neki fol!

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal ;  manite se šuplje priče. Vidi filozofija bi se mogla vrtiti barem dva tri dana. I on zvizno, zna ono što oni ne znaju ,osim što Dobri sluti ali više nade nema. I skonto – pričo ili pričo na isto mu dođe. Blentavi  ko blentavi  mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Samo im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto  ili se sprema da postane autista. Nema druge , konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri.  mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti.

Znam!- kaže on i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči. Plače Deba ko godina, kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj blesan plače. Ne m're to. Nije fer. Gdje si vidio da odrtina , osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast,  mere zaplakat.

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat  bacila  Debu sedam  godina unazad,  kada je dijete bio i imao četranaest  godina. A i na Macu ga podsjećala.

Nije ba on bio konjina i fićfirić,  neotesan i grub da ne mre grublji biti. Jok, to se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on  lijepo  krhko biće, onu svoju dušu veliku  u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Mace njegove, njegove male kanarinke. Voljeli se on i Maca. Prva ljubav i tako to. No to ću drugi put .

Ima beternija, stravična priča. Samo je Luca i ja znamo. Pardon Luce znala. Ja joj pričala. Pitala me :

-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.

-Ne smijem ti reći.

-Zašto?

-Nije mi on reko.

-Pa kako znaš?

-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu?

-Znam , kakve veze ona ima sa tim.

-Ima , kako nema.

Dobro pričaj.

-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio,  da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,poslije nazvan Đardin skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto postotna. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj k'o ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj. Jes , kako ne!

Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi priče o đardinima krcatih  zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , i junferica ,ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Zrela za branjue , da ne mre biti zrelija.

-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.

-I nije ,  nego je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići sama kući poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.

-Aha ,- smijuri se Zlata –  pravi, to mu je u krvi.

Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je  danima i noćima ostala kod Dobrog.

On je umjesto Zlate pazio na nju. Znaš moja Lucija , kako je on pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.I dabome i tijelo pride . I ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv pazi i pripazi.

Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se  velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:

-To je Dobri odveo svojoj kući?

-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog pametnijeg posla , po vas dan i obnoć..

-Ne mere to tako! – tiho da niko ne čuje arlaučem:

-A ja? Šta je sa mnom Dobri?

Očiju punih suza , namah se zaputih Dobrom.Bez razmišljanja .Plaho nerazumno.Bilo je rano poslijepodne.Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Prokleti poeta , misli mi probijaju suze.

Dvorišna vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , ako je on bio „sam“ kod kuće.

Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:

-Odakle ti Malena. Vidi suza ko biserna niska. Čemu suze Mila? Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno?Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.

-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.

-Povrijedio možda – nisam siguran ?Ali šta sam ti slagao?Pričaj polako i obriši te suze. I Dobro mi došla.

Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:

-Oprosti nisam se stigao urediti. Po zvonu sam znao da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .

Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.

-Obećo si mi da ćeš biti moj.

-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati, neke situacije riješiti i vazduha dobrano udahnuti..

Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana  i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom  na mene.

-Šta će ona ovdje?

-Hana, ti si lijepo vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima u ljude , pogotovo ne u drage  goste. Frka je moja omiljena gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo jedan nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo upristojiti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti  ključe. Ja ću se vratiti večeras. Hranu sam ti spremuio. Jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u  redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.

-Ali ja neću…

On joj nježno stavlja prst na usta.

-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.

Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.

-Idi sad,  mila djevojčice.

Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa  ljubav. Kao kad se posjeduje neka lutka, koja će se jednog dana zagubiti, jer mora svoje pute tražiti.

Ode ona.I on za njom.Da je isprati – kaže.

-Izvini sa'ću ja.

Vrati se. Nosi poslužavnik. Gusti sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i pregršt ribizli. I cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel bez filtera i šveps. Začuđeno ga gledam.

-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan  puše. Kamel mi je po mjeri, ili Drina.

Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja  i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.

Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je , isto kao onaj prvi put.

-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.

I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.

Meni sjećanja naviru.

“Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo  pripalio od mene. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje izdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim i stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.

Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi  , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti nam za bol Mila djevojčice..

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim  očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave…“

Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo odmah , bezuslovno biti ljubavnici, dvoje koje se vole.

Zacrvenim se i pognem glavu. On mi sa tri prsta lijeve ruke podiže glavu, nježno ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:

-Bićemo mila , sve ćemo biti,decenijama ali ne sada. Kada dođe vrijeme. Samo malo oprezna budi. Insan lako pogriješi.Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak.Nije više takva. Podobrila se.

Kako neće, kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom  mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti.

On se zagonetno smješka i pomiluje me po kosi. Osjetim i poljubac mi na nju vspušta.

-Dobrica si ti mila. Bićeš , ako Bog da još bolja. Podobrićemo mi tebe.

Ode.

Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.

U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.

Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova. Krevet njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.

-Joj ti ga oduljila kao  pop na samrti  liturgiju. Može li to kraće Frka, ako Boga znaš?

-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti  đuvegija ili ni pomozi rod?

-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a priči nikad kraja.

-Ma bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'će.

Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.

Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero  zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.

Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je , kad god sam bila u prilici tražila , nalazila i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.

Ali tog dana  naliv pero je bilo zakačeno na   stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.

-I šta je pisalo?

-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Š'ase stisla. Grlo mi suho.

I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazaijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona mila lutalica naleti.

Ovako je pisalo:

Bookmark the permalink.

Komentariši