Ti mi prostiš bjege moje

 

Jednom kada sve bude daleko od nas

kada prođu sva proljeća moja

ostane ukus pelina u srcu bolnom

tražeći dvije ruke oko vrata

koje sada daleko nebo naše grle

 

u srcu mome nada zatreperi

pa zaboli do neba do zvijezda

do tebe ljubavi moja jedina

što bježiš za dobrotom svojom

i nevjernom rječju mojom

 

ne moraš mi reći boljele te riječi

nevjerstva moja koje neće vratiti

naše prelijepe dane kad bili smo

milosti djeca i ljubavi snene magi

igrajući se protiv svijeta i struja

 

na lahoru letu zavidješe nam laste

i labudovi svakog onog ljeta

kad mi dade čisto srce tvoje

o krasoto bjelokosnog tijela

na tragovima uspomena naših

 

u duši mi blista ljepota tvoja

kap na dlanu dalekih sjećanja

bijela tijela uronjenih u oceanu

kao vrijeme a vodili smo ljubav

a se krici spajanja u bol se lomila

 

i sada dani se vežu jedan po jedan

teški kao nesporazumi i bjezi moji

ali ti mi prostiš i ja se vraćam

zagrljaju mramor grudiju tvojih

blaženi sretnik milovanja tvojih





a


















											
Bookmark the permalink.

Komentariši