Dok zadnju prostu rečenicu pišem sažaljevam samu sebe.
Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.
Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.
Poslije kad sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati.
Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi on pisao o nama. Ali želio je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.
Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dozvoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha!Ha! I Ha.Da pukneš od šege.
Vrijeme neko buduće. Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.
****
FRKA – noć rozaklije i ribizli
Prođe tako skoro godinu dana niko nikog nije dirao, u smislu zafrkavo i zezo. Neko primrje nastupilo. Frkin plač nas poučio. Preko noći sazrili, skoro. U jednom smislu. U drugom gdje ćeš ti blentavog mahalaša išta naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.
Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.
Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili ne bi.Kako su se popeli to ptice znaju. A ni one. Sve se iz gore u čaršiju spustile.Nigdje nos iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka.Ono do Bistrika i malo poviše to je lako,taksi je dotlen vozio.Tu se godinu dana po olimpijadi izvornim mahalašima trag zameo.
Crvena harmonika se rasplakala,otima i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu. Zna svoju sudbu , neće da je pisac požuruje.
Oni su lagano nakupljali godine.Širili su vidokruge ,interesovanja i znanje.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su više različiti bili,ali su uvijek željeli samo muziku i ljubav,i grčevito se toga držali. I dobrote koju su vješto krili. Znali su ; ona magnetno privlači zlo.
Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila. Niko nije umro od te ljepote. Mnogima, premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svima i sebi i djevojčicama . Ali uvijek su vapili voljeti nekog, ruke pružali, ruke tražili, djeca bili, snove snili i ko najveće hablečine se opet zaljubljivali. Pa im to malo bilo pa se opet zaljubljivali i opet se ljubavlju ubijali.
Joj, mili Bože koliko u ljubavi mahali ima. Hvala Ti i Amin!
Ima te čedne djece koja neće da odrastu, samo hoće da se vole, igraju i jure. Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli, i kada ih gaze i biju, i kada umiru hoće svjetlost , ljubav i muziku da sanjaju.
Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom, da ih krpe i lijepe i sasvim dobro uspjevali u tome i opstajali. Kako su se iluzije sve češće razbijale oni su postajali sve mahnitiji.Sve grčevitije se zbijali , u potrazi za novim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonama i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati.
Nažalost,sve je bilo toliko lako da nije imalo smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti. Djeca u njima su sve teže persistirala.
Vrijeme se ubrzavalo , svi i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije. Vakat je postao slogan za jezičnu kapitalizaciju : Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku je vodiš i uvodiš, ona se smije, vidi budale kaže: svlači se i bestidno gola liježe , prosto i bizarno, kažiprstom te doziva. Smrt romantici , živjela užurbanost i fizika.
Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehara odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina hevina postadoše samo ženke,kuje što se pare. Oni počeše po haustorima harati, zbog naših sravljenih bašti se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali su pronaći baštu neku,negi đardin ili gaj. Neki mirni kutić koji krije poneki bolero. Ni od predvorja više nisu zazirali.
Znali smo Sarajevo je dobilo olimpijadu.No, svuda su za njima stizale i prestizale – One . Gdje god mahalaši krenu One ih čekaju. Tako su se ove nove zvale. One.
Ništa lično i uglavnom bezlično. Tek tako One. Na vlas iste , ženski rod, treće lice množine.
Gdje god harmoniku odlože, došljaci je u miliciju šalju. Muški rod treće lice množine.
Kažu ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni nikad ne odustaju. Skontali trik. Podijelili sa u dvije grupe, jedna na jednu, druga na drugu stranu. Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.
Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Lucu. Ili Proljeće.Ili Vesne.Ili neku od onih đardinki prije nas.
Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih zbaciše iz grada. Počeše bježati, po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Počeše bjeŽati u tujinu. Dohakaše im. Počeše ih slati u vojsku, a neke kući ostavljati, da razbiju zajedništvo. Uspješe , skoro.
U sebi sam se molila:
Molim vas, najiskrenije , vas molim , ne dirajte ih ,vama to nije teško, samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako doći. Šta zna dijete šta je teškoće.
Danas četrdeset godina poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog trena im nije žao. Ni onih najlošijih, a bilo ih je mnogo.
Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su , one će se širiti , neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako, ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi. Mojsiju i Omi zabranjeno i puki nagovještaj dati. A i čemu ? Ne bi im vjerovali, a i sudba bi neki fol smislila pa stvari malo izokrenula.
Sve rjeđe sam bila sa njima. i Lela Jela Jelena . Kaže nemam vremena, smiješi se, anterije veze . A i njoj i meni su srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njemu srce skršila.