Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija

 Sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Ne bismo rekli.

Ništa lično.

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine,  duša.

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

Da, poštovali smo ga.

Neki jako mnogo.

Mi ‘nako,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

Danas još više.

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene.

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska i nacionalistička navlakuša.

A nama su naše otimali  još uvijek otimaju dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Onu u duši nisu znali pronaći.

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu. A to je bio uslov.

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona bacali.

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem.

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u šitokom luku.

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao na Bosnu.

Po njenoj duši je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Nije ni ovaj, još čudovišniji i svirepiji.

Niti će.

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i ono sve što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

Ostaće za zapisano :

-Imao više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izetbegovići, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani.

Imaju i što će ikad imati.

Ovi mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu: Druže tito mi ti se kunemo,od Vardara pa do Triglava,nosili mu štafete, bili uvalakači…

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, oni su samo nebeski popušlići.

Zbog njih bi Mi mogli Tita ,  skoro  voljeti.

Ipak ne ide nam od srca.

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot diseratcija za desetku napisati.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije.

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve. Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi    iz Hulla prate svaku našu riječ.  I, đeš ba prostitutku nazvati sifilističkom kurvom, uvrijedila bi se. Ona je osuđena na HIV, ma šta mu to značilo

Daily Maila, je  Josipa Broza Tita  svrstao 13. mjestu rang liste .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20.

stoljeća a koji su   barem  koju poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši