Bajka petnaest dana proljeća – XV Dio – nastavak

 

Dan četrnaesti – nastavak

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.

Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,

 J‘oš neznano dugoj

A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

Ispričavši svoju bajku djevojčica Danas plače prvi put.

 

****

 

Mnogo toga ona ne zna.

Da zna , možda ne bi plakala , već bi se nasmijala i rekla:

-Glupko, uvjek si bio malo blesav.  A mio i drag. Jedini moj Princ mali.

Pitala bi se šta ja noću radim.

Odgovorio bih:

– Po svu noć  ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako uz dragu počivam, uz nevjestu svoju života darove  snivam.

Noć je uvijek tako zvjezdana.

Draga nije tu suzama je lice zasula, udovica  je moja malena, crne velove po polju ljubičica prosula.

Po svu noć ja tako , uz dragu se milu  odmaram , uz nevjestu moju,  za me neudatu. Ljubavlju je zamaram.

Noć je tako magličasta, draga se moja umorila zaspala. Mila ljubav je moja , na odar ljubavi mrtva klonula.

Ipak…

Po svu noć ja tako, život moj dozivam, po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je  tako volim

Po svu noć ona me jako voli

Po svu noć se volimo mi

Koga briga što mrtvi smo.

Jer obala naša je šaputala.

Da, obala naša mi  je šaputala, tvoje tajne okrivala.

Kada se smeješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.

More mi je na uho šumilo, tvoje tajne predviđalo.

Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.

Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć  tebe tražim , jer mjesec žmirka ,huči, vri

da se volimo mi.

Mila moja, Bog milosti i ljubavi me pita, čemu je kome je duša,čovječe srećni.

Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi, duša je od Boga data radi milosti i snova.

Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti. Kao tebe sada.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam, jer dvanaest poupoljaka bijelih orošenih suncem i krvlju mojih snova, naizmjenično su prošarane. Za svaku našu godinu traganja, do juna tog kada sam se na splavu opraštao od tebe.

Pa da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja.

Nije bilo važno, jer znao sam da voljeću te do groba, barem,

a možda i poslije, ali  to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina možda jača gore čeka.

Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.

Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih i prekrasnih,još uvijek samuju na splavu opraštanja. Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.

Da mila , ta anterija sasvim u redu miriše.

Na tebe, tvoje tijelo bijelo, mazne grudi sedefaste, cvijetove tvoga đardina , jer moje su je pjesme lepršale na tebi, da bih je ja nestašno skidao sa tebe.

I zato ne pitaj me o čemu pjevam, ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja. Kad o ljubavi pjevam, oči su zeru bistrije  kao kad ruže mirišem.

I memoj zamjeriti mila  moja ako tugu u  stihu slutiš.

Mnogo je bola na dunjaluku ovom. Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti. Umoran sam ti ljubavi moja, kao stari ofucani ker što ga u šintoraj vode, a on nmema snage da dalje bježi.

Ti ode , kažeš vakat ti došao da bježiš. A šta sa mnom. Bolom što pritišće sa svih strana, svakog časa. A kraja nema.Jedini Otac moj mi snagu daje , da izdržim dane u  kojima se svakog trena

jedna djevojčica siluje, jedno maleno dijete ubija. Jedna se majka čereči a monstrumi i dalje kidišu.

Da silni su oni pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.

Slaba je to utjehan mila.

Mnogo su djece oni nestali. Mnogo je cvijeće uvenulo. Mnoga rosa je pokidana

Mnogi su sanji nerođeni. Mnoge su grlice u letu pokošene.

I zato ne zamjeri mi.  Moram, ljubavi jedina o  ljubavi , ružama i djeci pjevati.

Više ništa ne molim.Samo tebe  sanjam begunice duše moje.

U snovima ti dolaziš. O dodji ,već jednom,  prolece,  smeh ljubavnice zemljine, neka zakuca sreće sama, nestrpljivo da se izrazi!

Dođi mi  u naletima nemira usred lica i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica!  Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu, napor koji je pao u letargiju, osnaži nasu borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

 

 

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši