Sitnu ti knjigu mila pišem o Ebu Lehebu i sluganima njegovim

Ne mogu reći da nisam kriv što nisam naučio neke od od adeta i ibadeta.

Ali kako i od koga?

Do tebe ja nisam upoznao nikoga sa kim bih razgovarao o svojim vjerskin nazorima.

Uz tebe se učim , oniliko koliko mi ti svojom čestitošću daješ.

Za one druge ¨” dušebrižnike” nemam vremena i želje , da postanem musliman kako to takozvana i samozvana islamska zajednica ili razni šerijatski pravci – sekte podijeljene i pocijepana u vjeri hoće da mi na silu nature. Nisam ja tužan mila. Moja djeca će biti dobro iako ih ne znam poučiti .

Bitno je da su slobodni i da im niko ne može prebaciti na dobroti i čestotosti.

Za ostalo će se Milostivi pobrinuti.

Mene tješi njegova sura ED Duha i sve one koje koje o govore o ljudskoj dobroti i ljudskom postupku nadahnute Božjom milošću.

Ja , neuk , „otkrih – nađoh „ da je Kuran propisao pet ibadeta.

Ali nigdje ne nađoh da se zbog neizvršavanja prijeti džehenemom.

Uvijek se napominje :

Bog će oprostiti , grijehe osim ako mu pripisuješ druga u vlasti, klanjaš se drugim bogovima ili idolima, i umreš kao nevjernik.

Još me tješi što nisam drug Ebu Leheba.

A skoro svi učeni ljudi od Islamske zajednice ili bilo koje druge vjerske zajednice to jesu. Još se utrkuju ko će zverinjoj vlasteli i poganima  veću čast ukazati.

Meni je dovoljan Bog kao svjedok mojih misli i djela.

Mila moja,

ti moje misli znaš i prepoznaješ. Ja ih ne krijem.

Ako zbog njih zaslužujem da idem na mjesto gdje vatra vječito prži, ja tu više ništa ne mogu. Ne mogu se odreći svojih riječi , jer su moje i izrečene.

I da znaš mila , ja se svaki dan ustajem tužan , blago rečeno, ustajem se skršen od boli , skrhan tolikom nesrećom koju skoro niko ne primjećuje i ne reaguje.

I tako mila to traje čitva moj život…

Svakog djelića sekunde nekog ,nekog dijete, djevojčicu, ženu siluju i kasape.

Neko nema ni hurmu da pojede i umire od gladi.

Majke se prostituišu za šaku brašna da bi djecu prehranile.

Mene to boli mila.

Stotine miliona ljudi nemaju dom i svakodnevno pate i umiru od gladi.

Ne boli me pomisao da li vjerujem na pravi ili nepravi način.

Ja sam zgrožen pomišlju da u Sarajevu ( kao i u diljem dunjaluka) na svakom koraku grade velelepne džamije , crkve , sinagoge i hramove u koje niko ne ulazi, a pola grada gladuje, četvrtina od kontejnera živi ili umire od gladi.

Ja sam očajnik koji se moli i vrišti:

Učinite nešto , pomozite ljudima sakatim od sreće , ljudima kojim ne daju život dostojan Bvožijih robova.

Spasite bar jedan život, obradujte bar jedno dijete, učinite da se majka-prostitutka bar jedan dan odmori.

Ljudi , nemojte danas baciti pare džamijskim miševima da se tove.

Dajte sadaku gladnom i potrebitom.

Dobri ljudi ne idite danas u džamiju,crkvu,sinagogu , potražite bijednog i potrebitog , učinite bar jedan obrok  umirućem od gladi..

Pomozite mu da preživi do sutrašnjeg dana.

A sutra je novi dan , nova nafaka.

A Bog će vam oprostiti, ako ne budete ovu noć nazočni među licmjerima i krvopijama koji će večeras u prvim redovima na džamijskim skupocjenim tepisima , moliti se nekom svome bogu.

I neće vidjeti da gladni bulje u vreće sa zlatom okačene o njihov vrat, koje sakrivaju usukanim rukama poput Ebu Lehebovo užeta.

Ugodna Blaga noć vašim džehenema  dostojnim dušama , Ebu Lehebovi slugani.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši