Bajka Petnaest dana proljeća – Dio X

 

Dan deveti

 

Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac jer mu je dosadilo ono što se sklapalo oko mene ili se to njemu činili.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.

Svu noć sam probdio.veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem  nestašni jesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more.

Bio je to onaj isti jesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u  uzburkanom i zapjenušanom moru poljubce krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Zatim  sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.

Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on ni one nisu mogli moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati  krajolike tvoje modre i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca što se vješto kroz platane probijaju rubin boje iskri i pleše na tvojoj kosi .Vidim oči ti još uvijek iste.zaljubljene i čiste

kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim  ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je princ mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajoli.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija.

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li sam te mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad nisam ni trudio.“

Godinama poslije kada bi se koja decenija upotpunjavala svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesag i dane proljeća.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

 

Bookmark the permalink.

Komentariši