Anabel Lee – Edgar Alan Po

ljudi    Snježna noć    nebo-covjek

 

Mjesec i zelena ruža  Snovi lelujaju Vodopad suza

 

Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.

 

Bio sam dijete i bila je dijete

– U carstvu kraj mora to bi –

Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,

Ja i Annabel Lee –

I zbog toga nebeski krilati serafi

Bili su zavidni.

 

I to je razlog što jednom davno

– U carstvu kraj mora to bi –

Vjetar se spusti iz oblaka, noću,

Sledivši moju Annabel Lee.

I došli su plameniti rođaci njeni,

Meni je oteli,

Da je zatvore u grobnicu tamnu

U tom carstvu što kraj mora bi.

 

Zavidjeli su nam anđeli s neba,

– Ni upola sretni ko mi –

Da! To je razlog (kao što znaju

U tom carstvu kraj mora svi),

Što noću je vjetar iz oblaka došo

I sledio, ubio Annabel Lee.

 

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih

Što stariji bili neg mi –

I mudriji mnogo neg mi –

I niti anđeli, gore na nebu,

Ni podmorski demoni zli

Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše

Lijepe Annabel Lee.

 

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese

O lijepoj Annabel Lee;

Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore

Tek oči Annabel Lee.

Tako ležim pokraj svoje drage do zore,

Svoje drage, – drage -, života i mlade,

U njezinoj grobnici uz more,

U njenom grobu uz šumorno more.

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši