Bajka o petnaest dana proljeće – VII Dio

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

Bookmark the permalink.

Komentariši