Dan drugi
Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.
dobio sam dva poklona.
Ti si poslala stihove upućene nama.
Ljubav se dogodi tek tako
Sama od sebe savim lako
Mili moj samo ti tuguj i tuguj
Obrći se hodaj vrišti ne miruj.
Na plač za tobom nikog ne tjeraj
Bio dovoljan poljubac jedan znaj
Da ću te voleti zauvek to znam
Na osmijeh tvoj-srce obećavam.
Znaš li kako bol svoj zadržavam
Zatvorim oči i tebe pogledavam
Ali ne mogu da se utješim ja
Prejaka čežnja nada nebom sja.
Mali princ u tebi da odraste ne dozvoli
Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi
Da djete ne odraste i samo mene da voli
Podmiti – moli sve učini nama u slavi.
Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.
Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.
Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.
O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.
Videla sam naše nebo pahuljasto,
ono samo naše sunce vragolasto,
one samo naše stidljivi mjesece,
one samo naše lelujave zvijezdice.
Sanjam samo naše more opjevano
onaj naše pjesak leglo uzburkano
onog samo našeg ljeta raj plodovi
na našoj jedinoj plaži Ljubavi.
Još vidim tebe,moj mili i jedini
tebe i mene zagledani zagrljeni
dva srca,dvije duše,usana poj
dviju ruku,lijeve i desne spoj.
Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.
Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.
Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.
Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju
na nekom od onih petnaest dana proljeća.
Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene
samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.
(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)
Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve
njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,
pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme
ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne
i proklinjanja.
Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama
tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su
bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik
bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.
Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima
zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?
Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su
vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led
ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri
neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.
Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci
koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog srca.Jedno
nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.
Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.
Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo
kasno,u suton života.
Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.
Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si
ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi
ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.
Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.
Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom
u Dvor male planete otpravio?
Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.
Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,
u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu
misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.
Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.
Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,
Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!
Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.
A ispod našeg neba ti si se tako vedro smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio
sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:
Idi,bre pa se leči !
Nije ti ovo san.
Opa,ti to ozbiljno!
Koji ti je naopaki dan?
Ili nešto malo ozbiljnije upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:
Hm.Hm.
Neštom si mi znan.
Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.
Ti imaš neki plan.
Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći kažiprstom,okretala glavu prema moru,
potom prema suncu,ponekad stišćući pest.
A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.
Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.
Drugi put kada ti oca spomenuh.
Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.
Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“
Tada bih vidio i suze u tvojim očima.
Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.
Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko
brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:
„Zašto te suze ?
Ta sjeta!
Zašto ta tuga?“
Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su
se misli sporije kretale.
Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.
Bunio sam se,rekla bi:
“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj
Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica
plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,
(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po
mjeri.
Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da
imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,
insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ
dušu da je slučajno ne upraljaš.
Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje
ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje
nositi.
Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno
tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,
beskonačne ljubavi dane.
Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje
ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama u igri
lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko
sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više
nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od radosti i
snova.“
„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.
„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,
kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..
U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada
se pitam:
-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila
moja.
Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima i željama mladosti,te davne,još
uvijek magične i mistične godine i potonjih dana nadolazećog poluvijeka samoće,
nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i ubica i još štošta.
U proljeće jednog ljeta
neke davno ovog svijeta
Hiljadudevetstotinašezdeset neke
Upoznah jedno dijete.
Dijete
Milo
sneno
u ljubavi procvjetalo.
U proljeće jednog ljeta
neke davne ovog svijeta
Hiljadudevetstotina šezdeset i neke
Postadoh lopov koji krade.
Tijelo
Misli
Ljubav
i još štošta
Djevojčici
Miloj
dragoj.
U proljeće jednog ljeta
neke davne ovog svijeta
Hiljadudevetstotinašezdeset i neke
To je meni malo bilo
Te postadoh ja ubica.
Zadavih
te objesih
i ubijah
mnogo
često.
U proljeće neko davno
Ubijah kažem
Čak hiljadudevestotina
šezdesetosam
I još preko nekoliko puta
U svom srcu ljubav svoju.
Al’ se ona nije dala
Već je jačom postajala
Radost rose njenog bića
Meni sretnom poklanjala.
Pjesmom odaslano
Tuga – sjeta!
Sjeta – tuga!
Oči suza bjelilo.
Ne boj se ljubavi moja
Ne strahuj mila
Koračaj polako ljubavi
Koračaj hrabro mila moja.
Bilo je to zbog Malog Princa?
Ili zbog svoga malenog brata i sebe?
Ne okreći se jedina moja
Sve će to ljubičice mirisom prekriti..
Naznake sjete u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.
Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.
Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da će vremenom ć izgubiti i brata.
Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!