Odmor , jes’ kako ne

 

 

Danas smo mislili uzeti  uzeli dan odmora.

Mislimo, zaslužili smo.

Jes’ kako ne. Ne daju.

Prašimo sedamstotinatridesetjedan dan bez odmora.

Ukratko 1098-ti  dan.

Još jasnije tačno dvije ( 3 ) godine i kusur.

 

Puno je to dana ,al’ žao nam ni.

Volimo prašiti.

Ma ne po prašini,već nako.

Mnogo smo snova prosuli.

I boja potrošili.

I još svašta nešto prelijepog.

 

Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.

Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske  snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

 

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.

Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.

Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.

 

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.

Trnjem svojim oči nam kiti.

U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.

 

Vrnemo se.

Neće nam snovi pobjeći.

A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.

Ugodan vam dan želim,

Mile moje.

Bookmark the permalink.

Komentariši