Oni jašu Mosije harmoniku baca – Epizoda VI

 

Noć ribizli i rozajklije

 

Mi ne tugujemo,mi slavimo ljubav i kada nas smrt nečija mori.

Mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali.Jedino bi tako došla.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinja. Imala ih je plavih , bijelih i ljubičastih .I hejbet  kombinacija .Plavih- bijelih i bijelih -plavih,pride ljubičastih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Bila krhka i malena, a noge mrakuša. Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonice.Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice stvarao.

Bijelu bi joj anterju obukle. Prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

Ljepota mala, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu, kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste! Zasigurno jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo , kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek ukadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak pojljubcem orosio. Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Na lice prislonio.Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali ,niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla , mila moja, evo mene ništa se ne brini ,sve će biti u redu ; malena moja čini mi se da te malkice volim i  zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio, niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu rane moje, nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni  , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi,zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi,čekaju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvor svezali. Tada bi se nasmijali, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga   nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok te ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjetiš se tako sitno i bespomočno, u grudima te nešto probada i stišće i pomoći nema. Ne želiš je ;suze same liju. Nebo, jedno jedino,neponovljivo , samotakve molitve prima. Stvoritelj se za to pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra.

Ona je mudraca naučila; podučila kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom, koji pjesmu uznosi do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, neda. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od te neizliječive bolesti , bolne ljubavi.Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.

Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, ljubomorni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih, kad saznaju, da sve su znali.

Univezumu je to, sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje više nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj ljubavi.

 Naš đardin plače

 

Klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić,natopljen mirisom ljubavi.  On stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord – dva  ,nijansu snažnija se glasaju pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno, a tako bolno počinje i objavljuje:

 

Ponoć već je prošla

Vrijeme je  da se spije

 

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu;zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje ,ali se ne da.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći,njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

 

Srce joj je budno

Davnu želju krije

 

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

 

Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.

 

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema. Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo, jer ona otvarajući vrata želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre , kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On;  on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti.Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spalilo.

Dobri pribra misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

 

Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo.

 

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol skršene ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ovaj put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila ,kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

Ona zna, on zna , da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

 

Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo

 

Kraj I dijela

Bookmark the permalink.

Komentariši