Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi.
Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata ,harmonika,i Frka,a on je sam. Ne vjeruje on, da će ga iko zaštititi.
Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Njemu će to biti normalno.
Dvoje se nađe, pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije.
Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i takar pride.
Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafatati.
Lenji toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada , Mala Guza vještačko daje i remeti ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.
Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i brsti.
Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani kurban u nož. Dva zečića svaki čas , iz bašte u odaju, jal’ iz odaje u baštu.Lejla sva uzbibana i sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.
Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti.
Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije.Proljeće kao da se gubilo,djevičanske ljubičice su nestajale. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri iščekuju i nestaju.
Tu je i Hana rođaka, koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću , da se kakv nered ne bi zbio. Upečene i kisela ko turšija u ustima djeteta. Uspravna ka kameni stećak ispred muzeja, sa strane gleducka o mršti se.
Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori.
U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda,zakopčana do grla,rukavi do maloga prsta.Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao. Misli tako joj i treba,jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.
Vrti se Deba,uznemirio se,Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu na lijevo. Ona ga strelja očima.Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.
Lenji u njega pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.
Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se godpodski mezuckalo. Nije to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a moro.
Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj pizdunčicu ostavila da je nadgledava.Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .
Ne boji se ona ničega ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može.Sve mu o Hani-Ani ispričala.Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..
Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje. Dogovor je dogovor. A dobar dogovor plahom takaru vodi. Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala. On joj nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.
Dobri, k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?
Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe. Ostalim oči na drške ispale.
Okrene se i ima šta vidjeti.
Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.
Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.
Zlaćanu vilu Zlatu samo su po plamenoj rubin anteriji prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem,šro svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u srce dragana ulijeva.
Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, dankanova za nju dim i magla bila.
Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.
Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.
Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita je je tih godina bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje tijelo samo po sebi pupa i bubri.J oj brežuljka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku, grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.
Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.
Tek da vidite Frku.Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza milošču i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječava njenu put orijentalke.Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.
Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati. Ona to još ne zna, tek negi nagovještaj, neki hudi osjećaj joj rovari dušu.
Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.
Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego tu svjetlost ne doživjeti.
Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo. I đardinima da se čitav život skrivamo.
Pijano pijanisimo.
I u smrti ve ljubav i muzika je.
Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.
Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.
Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:
„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao? Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:
”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,
Kuku meni, mene ćale ćera u armiju”
”I nisi” – razgovorio se Lenji,jedva dočekao.
Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.
-Fićfiriću ti se to Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna. Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati, možda bih i kakav degenek fasov'o. On to bolje umije. A tu pjesmu idi Beštiji neka ti ona poskočice kraducka i falša.’
Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.
Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.
Što ti je Bosanac i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.
Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.
Oma kako pregladnio tako kavonozima još uvijek trpa hranu u se. Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.
Što ti je stomak?Kad je prazan insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.
Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad nije.
Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::
”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.
Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali isto mu se kanta.) .