Nisam ti pričao

 On je tako sam

Nisam ti pričao

 

 

Ne znaš

nisam ti pričao

bio sam ti ranjen mila moja

nosili me na rukama drugari

mahalaši

dođosmo do vilinog proplanka

rekoh im spustite me ovdje

vi krenite dalje vas život čeka

moja se ljube uželjela

mojih cjelova

eno nježne ruke mi pružaju

 

vidim prolaz u cvijetnu zemlju

u kojoj ćemo se svi voljeti

čuje se lavež zvijeri

za mnom na ljudskost jure

stanem ispred otvora

pustim svu krv iz rana

moje crvene hridine rastu i straše

horde zla

duše svoje

čkiju i bježe

 

žao mi mila

moram zastati ovdje

umorio sam se od traženja

nenalaženja tebe najvoljenije

znaj boli to

više od rana krvavih

ali šta je tu je

moramo još samo malo čekati

šta znaju djeca šta su hiljade godina

očas posla

 

stari hrast

još uvijek raste

tamo gdje smo se ljubili

poneki mu izblijedjeli platan sudrug

oni isti što su naše zagrljaje krili

pored njih suzne Modre rijeke teku

boli i slanost ljudskg tijela nose

 

Sjene male podno planina

Grada čednosti i Srebrene varoši

zauvjek sjećanja najmilijih žive

budi hrabra kao nevinosti te

nek te ne moli smrt moja

za tugu i boli

jer

Bosna je moja

snena i prelijepa poput tebe malena

i ktomu Zemlja Božije milosti

u kojoj snovi neprestano lebde

i ljubav

joj kakva je pusta.

 

I znaš

valjda si skontala

nisam ti sutradan došao.

Bookmark the permalink.

Komentariši