Uvod

 

 

 

Jedan od jahača je usnio i zainatio se –  nema buđenja.  Ostali odlučiše da to bespogovorno prihvate i u njegov pomen objave pisaniju:

Oni jašu , a Mojsije harmonike baca

Ne vjerujemo da će se ona hablečina predomisliti i probuditi. Taki je on . Zadrti mahalaš . Kad nešto nanijeti,  nejma te sile koja će ga odvratiti.

Ali naše je da pustimo priču.

Nemojte nam zamjeriti ako nešto ne bude kako treba , nije po redu i tabijatu  ili po vašem ćeifu .Ne moš ti, sve i da hoćeš, ugoditi narodu. Taki, neki  vakat došo. Namćorast. Takarli  i nepovjerljiv. A mi poželjeli da posijemo malo iskrenosti i smijeha . Ali  prvenstveno ljubavi. Vake i nake  ( nadamo se da će te razumjeti razliku u onom : kakve).

Jesu ovi zapisničari vakata i belaja otegli ovo pismenije već u samom uvodu. Nikako da se maknu.

Hajte boni krenita više. Nema narod sabura ko u ta vasa vremena. Sve neki brzaneri.

No, da stranice ne bi služile za potpale moramo krenuti.

Ovako vam je to na priliku , a nekima na nepriliku bilo: Što no bi rekli uzročno i posljednično.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Grad čednosti Bosne zemlje Božije milosti

 

 

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično I nadnaravno .Objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i dvije po pola od drugih . Taj jedan nas je i prvi naspustio. Zatim pola jedne od dvije drugih , pa potom i ona druga još prije i to zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Sarajevo  Grad čednosti, Božiji hram Bosne Zemlje Božije milosti.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su bili eliptični  i  naravski , uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike. Vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene. Bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije. Povremeno bi se osjetio pogubni uticaj tamne tvari.

Kažu , prvo se desio Vječni . U mahali On se nije desio, On se zatekao i poslije bi samo rekao Budi i ono je bivalo. Prvine , iz tame javi se Njegova svjetlost i za šest dana stvori što stvori … I naravski nikad nije prestajao da stvara.

Dani Božiji se različito broje u svih sedam zemalja i sedam nebesa. Ima dana koji traju dvadeset ćetiri sata. A ima ih dugih i teških ko nebeska  godina il’ više.

Potom zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile pučanstvo i izazivale strah , još prije svijesti i spoznaje Boga Jedinog , a onda i strahopoštovanje . Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  i nevjernici počeše da shvataju svu ljepotu i harmoniju Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastadoše zvijezde koje  plivaju u jasno određenim  putanjama, skupljajući malena čeda , koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice oslijepe. Obnevidjele se sudare i puff , samo nestanu.

Hejbet Njegovih dana poslije , u zvijezdama budućim, insanima vidljivim nasta  naše Sunce .E,  sada sjaj našeg siunca i vidljivih zvijezda učiniše nevidljivom veću množinu zvijezda koje nam sudbinuu kroje.

A, ljudi naivni i levati kakvi jesu vjeruju gatarama i neukim vidjelicama kada im gataju po vidljivim zbijezdama. Univerzum im se smije. Jer od očevidnog ne vide ono ljpše , jasnije , iskrenije i pravednije. Bleje u nebo i zaklinju se u naku istinu. A kako nešto može biti istina kad o pola ili više nje ne moš imati pojma. Zato s svi proračuni, gatke  i predviđanja polovični.

Naše Sunce  Božjom voljom rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva krhka , safirna djevojčica Zemlja. Utrobu joj , reklo bi se , neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova – dok je vrištala i vrištala, đin joj  dio utrobe otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojni pratilac bio. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao što ga pratiocem zovu , jer on je majčin porod i čedo. I otud ona sjetna tuga u srebrenom pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika čežnja izbija i ka majci , u noćima dugim i tamnim, kao svjetlost nebeskom pučinom  pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčinom srcu najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto više od par sekundi  se krhko znanje nabada.  Ne tako davno , par tisuća godina ,  prije ili poslije , počeše  se oči ljudima otvarati. Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje  zlo i smrt zagovara.

To već znate . Učene papige vam očevidnost dječiju iskantali.

Onda se u po dana zbude Modra rijeka. O njoj ponešto protabiriste . Ali još uvijek niko nije prokužio koliko traje Gospodnji dan. Milostivi je dao neke naznake,  ali još se nije ta pamet rodila koja bi to skontala .

Sveznajući za neke pojmove  kaže – u Boga je dan kao hiljadu godina kako vi računate. Jopet , za časne Meleke kaže da se  po Njegovoj odredbi uzdižu na nebo  u danu koji traje 50 tisuća godina ,  kako to  hudi zemljani računaju.

Pa onda bivao dan tišuću ili pedeset tisuća godina ,koje  neuki zemljani ne meredu pojmiti, u tom dumanju insanski život proleti kao tren.  Pa hajd vi skontajte – šta je šta i koliko nešto traje, ako je vaš život samo svitca let.

I onda ko biber po pilavu  Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti bivaju. A to što je prije i poslije toga  bivalo , je toliko čudesno da se nije našao insan , a bome ni hajvan  – koji bi to mogao glasom, rikom , revom ili pismenijem  opisati.

 

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku višekratno replicirao, Izvore života pristavio. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih  modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Sarajevo Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš / Bijeli dvor / Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i u ljepoticu stasavala , ljepotom bremenita bivala  nesebično se kružno  dijelila , bez da je itko dotakao. Valjda se od Sarajeva amebe naučile intaktilno  dijeliti

U centru velikog kruga – zbi se Čaršija najmanji i najstariji od ona četiri potonja dijela. Varoš širenjem dobi nove dijelove , a centar  osta Čaršija. Baš – prava pravcata , neponovljiva  – čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se od davnina poštovale. I uvijek je bilo: ono što Čaršija  kaže – to je ispravno i ne mere drugačije biti. Najprvi je zakon bio:

-Pohiti polako, sa odrednicom – đes ba navro? Neće još kijamet!

Po godinama  aman bliznakinja  joj , kao drugi krug rodila se Mahala. Ona je nastala , nije znano ,  koji sekund prije ili poslije Čaršije. Teško je definisati njen vijek i oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  Varoš, potom  Čaršija. Vremenom, odrastanjem Grada , Varoš se podjelila na simbiotske dijelove :  Čaršiju i Mahalu.

Prelijepi spoj takarli prošlosti, trena sadašnjosti i nepoznate ali sigurno tandarli i neizvjesne budućnosti su žila kucavica postojanja.  Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijesti , istkani kamenim sjekirama, rimskim mostovima , termama, kasarnama , tabijama i  tvrđavama , kazamatima i apsanama , optočeni sjenama mrtvih urezivaće se u tkivo Grada čednosti.

I Grad i Zemlju , neprestano , neštadimice pohodiće i okcident i orijent sa nesuvislim ponudama : Božijim kitabima krojenih po njihovoj volji i krvavim oružjem u ruci.  A  orijent je u pohode dolazio noseći  jedan veliki  dar – avaz o Pravoj i Jedinoj vjeri., u koju su utkali velove mistike i čežnje.

Velovi  svijetlosti , plavetnila , čarolije i snenosti  Zemlje, Grada i Modrih rijeka uvijek će privlačiti one sa strane. Tujine. Od zlih i krvoločnih se znalo odbraniti. One progonjene i dobre su u zagrljaje ljubavi prihvatali. To  plavetnilo , to modrilo i svjetlost, ta nevinost i snenost je Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Dugo, vjekovima poslije tujini su  nenadano i bahato se nakalemili Haustor. Kako mjesta više nije bilo  neki drugi pagani  oteše Predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako zaokruženo nasta Sarajevo.

Neminovno ,  mnogo – eonima  kasnije stvoreni su Haustori i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj mistični i dobroćudni izgled. Mahala je poprimala oblik magične , pitome, osebujne ,  elastične potkovice. Kao odvojeni od stvarnosti živjeli su svoje živote , natkriljujući se nad došljacima, nudeći im dobrodošlicu , spas i mir.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera. Unutrašnje granice prema  Čaršiji  nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta i simbioze.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je Mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Čaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok . Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivosti.

Čaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među dijelovima Grada Čednosti. Vaistinu Mahala je bila i riznica, i svjedok , i savjetnik Čaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je uvjek bila Mahala . Čaršija  je uglavnom bila Ćaršija, a ponekad Mahala. Posebice kad su se jedna drugoj obraćale, štiteći jedna drugu.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u u tisuću jednom prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je. I hram je obnovljem, dvije uloge ima. Božiju i ljudsku.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Napriliku i pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo – neimari nisu svikli Božije  građevine na strmini dizat. Budale.  Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove. Ono – ratove, ne baš sve. Ali su sve obnovljene i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote u jednu korist sjedinit. Dvije ljepote u mahali – džamija i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svjedok , još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije. Al’ znate vlastelu. Vlast ko vlast. U svim vremenima silnička, pogana i nikakva. Ni briga ih za Boga Milosti i Ljubavi nije.

U Čaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama  , bezistana, restorana i kafana, hastahana i gasulhana. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane , gasulhane… I česme , voda pokupljena sa hiljada kristalno bistrih i hladnih potoka i vrela okolnih rijeka..

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. Gradili su tamo gdje se nikad nije gradilo. Oteli su plodno, hraniteljsko  tlo od Mahale i Čaršije. To nije bio čisti krug, bio je više duguljasto  eliptičan, podsjećajući na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori , imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.I jedna vrlo široka , okrenuta prema tujini.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme,nešto prije  i malo između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog strahobalnog ubijanja,  kada je ozvaničeno njegovo ime.

Za vrijeme druge kataklizme dobar broj njihovih pridošlih  stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor tujina i susjeda iz drugih ,  okolnih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od poganog  haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: potomci inkvizicije , kapitalisti , demokrati ,komunisti, olimpijci, fašisti, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog , paganskog zapada. I najviše su prihajali  ortodoksni  seljaci bezemljaši, prostiu puk i izmećarski slugani koji cipelama nije sviko.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku u preodgojne zavode, sa osnovnim terapeutskim lijekom –  tucanje kamena. Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala između dvije-tri glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antizapadni jer su bili protiv okupatora , ugnjetač , pobornika vatre ,,,

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  odvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom, u blještavom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti, koje su bile osnov oporavka.

Nekim bolesnicima  se trag zameo . Zapravo svaka vlast je nestajala nepodobne elemente, koji su ugrožavali njihov truhli i nezasluženi bitak.

Skoro nedostupni kazamati su se branili i izolovali žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca i mahalaša.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti. U svim vaktima dešavala im se identična pošast bez obzira na vlastodršca.

Alati na otocima  su bili, za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata, a u cilju bržeg oporavka mnogi “pacjeenti” su se proforsirali. Njima se nije moglo , ni željelo pomoći. Jedan bolesnik manje , jedna usta i jedan  problem manje.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag. Kako im ući u trag kad ih oni koji ih nestaše, proglasiše nestalim.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti, osim što su njihovi  nasljednici revno uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje mahalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan,krstaši, turci, savoji,  austrougari,  kraljevina I ostala pogan stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu – izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku ; genocidnu. Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga , pederli Vatikanskih  guza.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a i to je Sarajevo. Preostalo zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate. Iako se redvorje  se najkasnije javilo , činilo se da je preuzelo glavnu ulogu..

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađeno. Njihovo pučanstvo je na  nogama i glavi imalo rožnate izrasline. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.Bivše i sadašnje. To ruralno bi značilo vuko… vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i iz istočnih i sjevero – zapadnih genocidnih nam susjeda.

Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce. Stampedasto su navirali, baš kao njihovi rožnati srodnici.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno –  bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, nekulture , podmuklosti , prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubacili u haustore. Nije nam poznato , ali vjerujemo da se ni jedan papak nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju, a da nije prokužen i nogatransiran. Poneke  smo naivno ignorisali, tolerisali –  misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad Čednosti polako  izbrusiti i bar malo upristojiti i oplemeniti.

Pogriješili smo, papak se ne da izbrusiti . Može se potkovati , ali potkova nije što i salonka. Papak uvijek ostaje papak, pa makar ga zlazom potkovali.

Ali odakle smo mi to tada mogli znati ? Kod nas papaka ima samo kod hajvana. Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin im u žvalje koljačke uvaliti. Na vrijeme ih zauzdati:

-Eheej, ciruk pogani i stoko jedna.

 

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,Ivančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

 

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića sreće i radosti,  nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice na sjeverozapadu, desno od bjelavske Mahale. To je Gorica – Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojataju, na jugozapadnoj strani Grada,malo dalje od bistričke mahale, ka izlazu iz Šehera.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo. Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni jedva dočekali da mu ime sela promjene sela u Naselje Pavla Goranina.A taj partizan nikad ne bi video ni Švrakino selo ,ni Sarajevo da ga koministi kao gotovog čovjeka i pravnika po direktivi  nisu poslali u Sarajevo da tamo komustički paganizam širi.

I svaka mahala je imala bar po jedan kibuc Cigana. Neće se oni ljutiti što ih tako zovemo. U vrijeme dok se radnja odvija još uvijek su bili Cigani. Poslije im oni isti koji su ih u konclogorima macolama i ciklonom B mozak i tijela prali i ubijali , i njihovi mentori dadoše ime Romi. Valjda da se izbriše pomen na  milione ubijenih Cigojnera. Jer kroz neko vrijeme niko se neće sjećati Cigana koji su voljom zla odreda letjeli u nebo.

Međutim sa našim ciganima na ulicam Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi, radosti i muzike. Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice . Služili su kao male tampon zone između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu  čaršije i mahale. Direktive latina , Austrougara , potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Po njihovom naukovanju bilo – pošteno, ni po babi, ni po stričevima – sve je zajedničko. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje, a radi se o  najbrutalnijoj pljački. Ah, da! To nam oni ispirači u mozak naturili , misleći zaboravićemo prošlost.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja, jer se sa njim čovjek rađa. Isto kao što se hajvani i insanske životnje , pogan i fukara rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i Božija. Niko od nevjernika ne zna šta je ona; i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi. Samo su znali da postoji, I grizli se od muke što je nisu mogli ščoliti I u belenzuke okovati.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali i krčmili su  mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i mentorstvom njihovih zapadnih nalogodavaca i natakarila ih.

Žao nam zbog nekih grubljih riječi koje izlete . Ne priliče nam , jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati i  slobodni disati.

No, znamo u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice, svoj konzilij, ljubav i milost koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu, zaljubljuju se u mahalske  konjine i delfine i srca im poklanjaju; jer  ove blese samo na prelijepe opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju. Pride pjesme , price pišu , a poneki i slike slikaju.

Hoće se reći umjetonost se iz ljubavi radi ljubavi rađa.

 

Napomena:

 

Redaktor , lektor, recezenti i ostali uređivački kolegij nadigli đefu i tražili od autora da ovaj uvod  otpiše kao nepodoban.

Autor ni mukajet. Promijenio savjetodavce.

I opet isto. Uvod neodgovarajući , zastario , provokstivao nedobronamjeran , dijelom nerazumljiv širem pučanstbvu.

I te je promjenio.

Treče nije ni tražio. Jalov i baksuzan , a bome i troškali posao.

Natandario imena bliske svojte za pomagače i saradnike , pa kom pravo kom krivo ,mnije  autor sa ono malo uma što ga služi :

-Lako je nešto srušit. Ima bijele bubrege da odvališ dok nešto  izgradiš. Uostalom , ne pitaju se oni , pa ni on , već merebitni čitalac.

Reći ćete :

-Joj naopakog čojka ,  majko moja

Bićete u pravu. Donekle. I pođeđe.

Ovi naš uvod po svojoj serioznosti i vokaciji atipično i kompletno  odudara od potonje prezentiranih slova romana.

Uglavnom.

Bojali su se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer i odredišna kretanja mahalskih dogodovština. A vjerovatno neće imati ni sabura da se upuste u detaljisanje.

Ko im kriv. Ne znaju šta propuštaju i uvijek će se pitati šta se u romanu dešava.

Mahalašima puca prsluk za dunjaluk koji ne razumije uvijek savremeni i vanvremenski duh nazadne i antiprotivne mahale , u kojoj za obično obznanje nečije smrti treba iskantat čitav  roman.

A vijest nije bila baš nagodna za svačije uši.

 

Napriliku lrenulo je vako:

 

Sve je krenulo kao šala. A nije bila.

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Sanjamo, još  i kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari objene raditi, kontaš. Bilo je ili , ili. Mi se odlučili,za sada; odreći sanjanja.

Njih uvijek možemo nadoknaditi.Ono drugo – ne.

Pravilan izbor.Šta vi mislite?

Naše ljube  nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine.

A mi trek sada skontali da smo blentiovije.Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vriujeme frajeru.I tu je bilo:ili,ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš.

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, morali im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kako što je veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno.

Od onoga i snova, ni smo obraćali pažnju na sitnice. Recimo riječi.

 

Dođe mi jednom vrlo rano, sabahilden in the mornig, onaj moj drug i saradnik Mojsije. To vam je onaj koji više ne prti harmoniku.Džabe mu.Odslikala se i ostavila trag.Na leđima mu još uvijek njeni usjeci.

Ja krmeljiv i pelengaćama poderanim na koljenu, ibretim se okle’  on , još nije vrijeme za posa. On samo:

-Ne baljezgaj. Nisam znao da modu pratiš.

Ja blejim u njega,on nastavlja:

-Pa mladi, pun ih grad idu ulicom sa pantalama poderanim na koljenima.Joj ludog svijeta. Kupuju vehtu robu. Prije se na to plaho pazilo.Ako je nešto bilo poderano , zakrpi što bolje ili baci. Niko nije htio da bude siromah. Sada je izgleda moda biti siromah, A možda i nije. Možda su stvarno siromasi. Ova pljačkaška, poganska, trezorska vlast i učeni ljudi im svaku kap krvi iscjediše. Nego naspi jednu.

-Vako rano!

-Jakako, naspi i sebi trebaće ti.

-Nema šansi. Poganluk sabah zorom ne ide u usta.Evo nasuću tebi,  samo mi reci šta hoš.

-Najljuče što imaš. I sebi naspi molim te.Nemoj piti, neka ti stoji na hastalu. Moš je uvijek vrnuti, a što ćeš vraćati kad je ja mogu šuknuti. Uostalom donesi bocun, sada će sve blentovije prilećet.A znaj poganluk ne ide u usta, već iz usta.

-Nešto slavimo?

-Skoro da je tako. Ali ne znaju zašto sam ih vikno. A kad im rečem biće ko da sam im ga vikno. Pih , nalet me bilo.

-Nemoj me u zdrav mozak. Slavlje je za akšama, a neslavlje za ljude iz kreveta dizat,da ga čitav komšiluk zenta , u parhetušama poderanim na koljenima. I to poderanije na onom lijevom. Valjda od srca.

-Prije će biti od onog prije sabahildenain the morning . Ko ti kriv kad ganjaš modu?

Ispi je naiskap. Nikad to ne radi. Niti pije u osvit, ako nije nastavak ranijih osvita, niti ima obićaj heknuti čitavu čašicu u grlo.

-Naspi još jednu.

-Kaži šta je?

-Znaš li onog našeg … ( Po dogovoru Bjelavskog konzilija, ime ćemo otkriti tek  kada se za to steknu uslovi).

-Znam , blesav ko i svi mi. Pa šta?

-Ništa. Samo ga više ne znaš.

-Ih , ko će  mi to reći?

-Ja.

-Misliš da ću te slušati?

-Nije važno ho'š me slušat il’ ne'š, ali on za tebe više ne postoji.

-Kako ne postoji?

-Jednostavno nema ga više.

-Rikno?

-Nije.

-Krepo?

-Nije.

-Crko?.

-Nije.

-Jel ga neki ljubomorni muž kokno?

-Malo je falilo, ali nije.

-Jal'ga neka satrala?

-Nije, ovaj put nije bio te sreće.

-Pa šta mu je?

-Ništa.

-Kako ništa.

-Mislim njemu više ništa ne može biti.

-Daj ne takari, reci šta mu je bilo.

-E ta ti je prava. Niko ne zna.

-Šta to niko ne zna?

-Netjak ga našao . Sjedi na podu, prostro šilte , veliki dušek i četiri jastuka. Valjda se spremo za jastučenje. Oko njega slike njegove hanume i jedna koja nije od njegove hanume. Nju je iz srca izvadio. Valjda. Možda i iz jetre, ko će ga znati. Sva je krvava i  zgužvana.

-I?

-Spava i smješka se. Ruke mu ukočene kao da nekog grli. Načisto , živ živcat obajene presvratio, pa se za vike vikova ukočio. To ti je ono, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Ima te , pa te očas nema. Jazuk. I sudbina.

-Dakle usnio.

-Usnio, pa usnio.Težak san. Doturi ga nisu mogli probuditi. Kažu herc ga ili jetra  mlatnuli. a mere bit oboje obajene. Njemu svejedno šta ga heknulo . u svakom slučaju nestade kako mu nenijećeno, ko da ga nikad nije bilo.

Ja ne pitam  ni jene više. Natakarim ti pravilo sabaha i ljutike. Heknem kurvoazije , čitav naiskap. Čak se ni ne stresem. Samo mi oči pune suza.

Nije zvono , al znam ,  oni su. Pametan sam je. Mogu pogoditi ko mi dolazi. Oni nikad  ne zvone. Mrsko im. Tako ne m'reš butum  komšiluk probudit. Oni lupaju nogama po vratima ko topovi sa žute tabije. Znak prepoznavanja. A i Mojsije mi reko eto ti njih, samo što nisu. On ih pozvo.

Ulaze! Ma ,  ne ulaze uvlače se ko stampedni bikovi .  Razletiše se kroz  sve prostorije. Razočarani su

Jedan mi kaže:

-Jes’ ba ti normalan?Pod stare dane poče modu ganjat. Ni jene ženske u kući nemaš, a Mojsije nas vikno vako rano.

Drugi dobacuje:

-Đes’  ba poderati parhetuše na koljenima ko kakva pizdunka, a ni meze nema na stolu.

Treći samo konstatuje:

-Kaki si ti hajvan,bezmozgašu dao da ti radi mode palengaće buši. Svaka čast Mojsiju :

-Jesi’ ponio harmoniku?

Mojsije nadrko desnu obrvu:

-Kakva ti se harmonika prisnila.

-Eno je u špajzu. Ona bijela, baksuzna. Samo joj sada neko kaiševe ofarbo u crno.  Sjedi tamo i cereka se. I kao da pantomimiše:

-Zovnite Mojsija. Biću poslušna.

Mojsije me gleda škrguće zubima, strelja pogledom.

Ja ništa, naspem došljama kurvanjsko piće i tek onda reagujem:

-Hajde blentovije naiskap. I nemam nikakve veze sa harmonikom. A imam! Kako sam stariji sve lakše lažem. Kupio je poodavno, zlu ne trebala. Neko veselje ili svadba, a možda se neka grlica vrati  i eto belaja ako ramunjike nema.

-Da ti se nekoj bivšoj nije kćerka rodila.

-Ne talasajte pred rudu. Mojsije će vam, kad heknete  sve objasniti.

Heknuše i ne stresoše se. Samo im u očima suze cakle. Ko da znaju ono što ne znaju I skontaše šta im fali.

-Gdje Deba? On ae uvijek prvi na akšamska sijela pristavljao.

-Neba mi , neću ja. Ja samo tebi znam objašnjavati. A i ti me teško havizaš. Mo'š mislit kako će oni skontat. Nego im ti na tenane. Ti to znaš najbolje, onako okole kere pa na mala vrata. Joj, jesi vazda imo sreće, pizdunu jedan. Nikad te ni jedan  ker , ni gazda nisu jamili. Valjda zato što si ko častan čojk   na glavna vrata ulazio. Kud  puklo da puklo. Inače te ne bi bilo, ko na priliku nekih.

-Hoće li ta meza.Kako će insan gologuzo piti. I daj pristavi neku muziku.

Poguzije jednom, poguzije uvijek. Akšamlije jednom, akšamlije uvijek. Sabahairlije, kako koji,  i u zavisnosti od potrebe i nevakta.

A zapravo vako vam je to bilo…