Vesna Parun – Ropstvo

žena sam…

Moja ispovjest prastara i tužna

drhtala je neizgovorena

pred nepomičnom savjesću planina.

Ostanite bezazleni

dok pjevam ovu himnu istinitu

o robinji i ženi i orlu

koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladice

u ovoj dolini i u svim dolinama

kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.

Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.

Da znate kako sam bdjela uz njih

vi nikad ne bi spavali spokojno

pokraj žene ili pokraj šume

ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani

u koji se zaputi, ni od koga praćen.

Nema močvare koju ne pregazih

ni stabla pred kojim ne klonuh

ni brda put kojeg ne dizah oči

trazeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.

Moje tijelo je strepilo.

Dodirujuci sreću, cestu otkritu

koja izmiče u nedogled.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

O, vi koji trošite suze

za svaki rastanak, za svaki cvijet

za svaki krug koji nestaje na vodi.

Vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol

i ostajete ponižene pred sudbinom.

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja

prašinu ljepote koja nas zasipa.

Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano,

kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.

Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put isti je kao put vodonoše

koji ne moze izbjeći strminu izvora

i počinkom ne umanjuje jaram svoj.

Gledajte moja ramena.

Ožiljci na njima isti su kao i vaši.

I bore oko mojih usana

gorke su od godina strpljenja

i od pelina sutnje.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

Ne zatvarajte prozore, djevojke!

Ovo je i vaš glas,

ovaj glas preplašene noći

što je prezrela svoje ropstvo,

i hoće da postane orao.

Izađite na ulice, i vidjet ćete

kako klečim na svakom pragu

na kojem je klečala žena.

Nijedna od vas nije bila

tako pokorna kao ja.

I nijedna od vas nije tako prkosno

i gnjevno uspravila svoje lice,

i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi

i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,

šta mi je da pregorim nekoliko proljeća

nekoliko izvora, i žetve najljepše

koje se nćce vratiti nikada!

Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva

i grad svoje mladosti.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

Bila sam odana miru ljubavi.

I plakala sam kada bi vjetar

zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,

A mukkarac je bio hram

s proceljem zlatnim od mojih sanja

na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,

i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama.

A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke

jednako umorne kad stisću hljeb

i kad nose oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost

još nije dodirnula noć.

I skrivah suze da bi mi vjerovao.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh

kojim žena sebe dariva zauvijek

onome s kim će podijeliti tajnu,

oni su odvrnuli svoje lice od mene

i gledali su nekuda u daljinu

ljubomorni na slobodu

visoko raskriljenih ptica,

sto su odabrale pustoću vidika

i odrekle se ljupke doline

koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.

I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.

I te noge su me gazile,

te ruke su me bičevale,

ta usta narugala su se cjelovima.

Ali ja sam se smiješila i dalje

postojano i bezazleno.

Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri

i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao sto kraljevi miluju robinju najdražu.

A ja sam u njihovim rukama osjećala

usplamtjeli žar bića.

I u njihovu glasu

zavijanje vukova u divljini.

Nazad na vrh Ići dole

Bookmark the permalink.

Komentariši