Sergej Jesenjenin – Pjesma o keruši

 

Jutros tamo gdje strn šumi, lupka,

gdje se bjeli trska, u guguti,

sedmoro je oštenila kučka,

sedmoro jer oštenila žuti’ .

 

Do u sumrak grlila ih nježno

i lizala niz dlaku što rudi

i slivao se mlak sok neizbježno,

iz tih toplih materinskih grudi.

 

A uveče, kad živina juri

da zauzme motke il’ prut jak

izašo je tad domaćin tmuri

i svu štenad potrpo u džak.

 

A ona je za tragom trčala,

sustizala ga, kao kad uhode…

I dugo je, dugo drhtala

neznamrzla površina vode.

 

Pri povratku, vukuć se po tmini,

i ližući znoj s bedara lenjih,

mjesec joj se nad izbom učini,

kao jedno od kučića njenih.

 

Zurila je u svod plavi, glatki

zavijala bolno za svojima,

a mjesec se kotrljao tanki,

i sakrio se u hum u poljima.

 

Nemo, ko od milosti il’ sreće,

kad joj bace kamičak niz breg,

pale se i njene oči pseće,

kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.

 

 

 

 

 

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši