autor
Hajro Šabanadžović
Iz opusa : Dolazi zima , hladna i duga
Zima
Zimski vodopad
Led se topi
Plavo sa malo snijega
Zimska noć punog mjeseca
Zimsko talasanje
Zimsko nebo nad modrom rijekom
Zimsko sunce
Zimsko jutro
Zima Bosne zemlje božije milosti
Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuo bih se u dimu i jari,
moj poslednji i jedini druže.
Nek ti oči na grivnu ne sleću,
nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
a propast sam našao slučajno.
Nisam znao da ljubav duboka –
zaraza je, da je kuga … strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
banditu je pamet oduzela.
Pjevaj, druže, nek se vrate dani
i negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
preživelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani! neću da je diram.
Ah, zastani! ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
na debeloj žici koja sja…
Blista mojih dana kube jasno,
u duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure ištipo sam strasno,
mnoge žene u uglu sam stisko.
Na zemlji je još istina živa,
opazih je i ja detinjim okom:
ližu kučku dok joj se sok sliva
svi psi redom, na juriš i skokom.
Ljubomoran – zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš je život – postelja i ćebe
Naš je život – poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
kobni zamah – kobi će doneti…
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu…
Nikad, druže, ja neću umreti.
Nije meni žao tango ostaviti
već je meni žao Sarajevo ne gledati
Nije meni žao snove ostaviti
već je meni žao Modrom rijekom ne ploviti
Nije meni žao dunjaluk ostaviti
već je meni žao ko će dušom Bosnu sniti
Nije meni žao mrijeti
već je meni žao tebe jube ostaviti
Januar je , ništa ne siječe. Sve je ovo tanjež kako je nekada sjeklo. Dah se ledio u korjenu zubova, a snijeg nisu mogli očistiti ni 125o grtalica. Bija je i prosinac , a ništa nije prosijavalo. Valjda će se u veljači neko veljati.
Čim se pomene veljanje nama naum padne Mare.
Ma ne Gatara ona nikad ne nosi veštice, nego ona Daskara ,što svoje daske sa sobom uvijek prtji.Vi garant pomislili na bubmbaru i krivuljar, iako veze nemate sa trigonometrijom.
Pitate se kako znamo da nemate veze sa trigonometrijom.
Pa to je veoma jednostavno.
Niko nije blesav da ima veze sa trigonometrijom , osim onih blesavih koji se faćaju kojekakvih kosmičkih računica, umjesto da se fataju Mara.
Kako kojih. Joj levata majko mila, sve im se mora crtati.
Boni ne bili ,Bilo koje.Jal morskih, jal domaćih. Jal sa daskama ili sa vešticama ili bez njih.
Za njih vam ne trebaju nikakve računice, iako su sve one doktorirale krivuljare.
Ili nisu? Tko će im ga znati? Zakukuljena je to i zamumunljena, a prelijepa čeljad.
I zašto nose daske , kontate vi. Pa to je bar jednostavno. Da se lavati ibrete što će im daske i ne prokuže dal imaju ili nemaju … recimo gačice.
Njima je sasvim sve jedno za doktorate , sve dok imaju jarbole da vješaju donji veš.
Vi se ko biva pitate , što kod kuće ne suše gaće.
Kao prvo kod kuće nemaju adekvatne jarbole.
Kao drugo ,nisu kod kuće skinule veš, nego na trabakuli.
Kao treće…;ma šta vas brigeda ća je Mare skinula veš i di će Mare sušit veš?
Što bi poete rekle:
-Sušile ne sušile isto im se piše.
U prevodu:
-Des'ba ti vidio dobar jarbol a da zbog njega ne frcaju žemske gačice.
Hiljadu pahulja bijelih
Hiljade pahulja bijelih veceras pada
hiljade pahulja bijelih, a jedna nada
da li te vjetrovi nose
jedina moja
na nekom oblaku mekom duginih boja
Ref. 2x
Ti si nocas sva u bijelom
tamo gdje se pjesma cuje
pahuljice srca moga
ko te ljubi i miluje
Hiljade pahulja bijelih veceras pada
umiru pahulje bijele i moja nada
da li te vjetrovi nose
jedina moja
na nekom oblaku mekom duginih boja
Ref.
Jube
ako si ti nada
a Nebeskom milošću jesi jesi…
Llijepo je buditi se sa osjećajem da imaš nekoga
kome ćeš sinoćnje snove pokloniti
Moji su dani prelijepi
sve više sanjaju ltirkizni boju
kojom sniš
A onda
Sanjah da se sjećaš
da mi praštaš…
recimo
bijege moje
Sjeti se mila
upoznah te u plavetnom danu punom svjetlosti
jer ti bješe svjetlost
Oprosti ali moram te zamoliti da se uvijek sjećaš
onog proljetnog dana
kada su ljubičice mirisima tvojim ludjele moju dušu
a ti me pozivala sebi
Oprosti mi što te sanjam a da te nisma pitao da li smijem
I oprosti mi ljubavi što te tako dugo sanjam
ako sam se na tom putu malo umorio
Sjeti se mila labudice kako sam ginuo tražeći tebe
Puno je to nestajanja Jube moja
Čitav jedan vijek ljubavi traganja i snova
Oprosti mi što ne mogu da te svakog trena gledam
i držim za ruku
Oprosti mi što ću ostati željan milovanja
cjelova tvojih
I još mi oprosti što još lutam a Tišina sni
A krhka ruža tuguje
Hvala ti što si mi dala da u tvojim snima odmaram dušu
i ljubav svoju
Neću ti reći zbogom Najmilije
Sve do oprosta tvoga
traganje za tvojom sjenkom se nastavljaju
u eonima koji nam se kradu
Ljubila sam, majko moja
e, slomio mi snagu krila, sve
REF.
Bol bolujem
bol bolujem, majčice
bol bolujem
suze nemam ni jedne
Patila sam, majko, dugo
kriti više nisam mogla
REF.
Bol bolujem
bol bolujem, majčice
bol bolujem
suze nemam ni jedne
Raširi mi, majko, nedra
primi mene, negde sakrij
REF.
Bol bolujem
bol bolujem, majčice
bol bolujem
suze nemam ni jedne
bol bolujem
suze nemam u oku
Volim nevinost kiše
kapljice rose
kap po kap
svaka kap jedan život
nova radost
mnogo ljubavi
još više nestajanja
u meni jesen je
a dolazi zima
osjećam je
kamin ne radi
čini se decenijama
i snovi mrznu
prelijepom životu
što sutonu gre
dolazi zima
hladna i neprebolna
zavejaće pute
ljubavima starim
Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?