Svaka noć Debina savjest odleprša tužna i zamišljena.Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.
Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija zvjezdica u Univerzumu.I najedinstvenija.
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.
Deba se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i sanja.
Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelave ko kobac i gleda koke kako guzovima tandaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.
I tako leti on ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, samo što je nije spičio i jamio .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:
-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.
Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja. Njih dvojica smrtni neprijateli još od kako ga ovaj istraživo,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.
A on, evo leti po Bjelavama živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj vehti jado nije znao , ni umio. Nikad anamo onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene njegove vjere , u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga Njegoš posto i osto hadum .Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum , amere bit i tetkica bio.
Jedna baba Vidna pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada predsmrt da postanem turkinja. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.
Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u jameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu Lukić zabrinuta majka ,rano jedne subotu ujutro.
-Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat.
Lepa joj odgovor šilje:
-Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. (Ovo objavljeno u minimaxu.)
Ima ljudi i neljudi,Tako je uvijek bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.
Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi…
Ono o suRboti ćemo namah,malo pošljen,dok ispravimo ono Debino hek.Mučko i ničim izazvano Hek. Mislimo da je tu sudjelovala čista ljubomora .
O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i Deba samo što nije otegnuo papke.
Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono fonetički „er“, Debi je sada bilo sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega ;nekad bio.Danas,šta je tu je.
Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela konjina.Joj,šta se moglo tada…
I dok mu kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:
-Dušo jel danas suRbota.
-Dušo mila,ogovor je dogovor.Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta nmože sutra biri.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belaja.
Ne ulazimo u detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja nabacilo.To je već intima.A intima je svetinja.
Dobri je svakim danom pronalazi u riječima svojim , prošlim i sadašnjim , snivajući snove nedosanjane i ( možno ) buduće. Žalom nedodira rode se riječi , iskrene i nježne , što pomalo sjetu dišu . Riječi potraže slike , slike muziku i eto nepretencioznog poklona za njegovu milu Djevu.
Jednom davno , u vremenima kada je Čednost bila sluškinja neba , Anđeli krhkih kristalnih krila lebdjeli Sarajevskim mahalama i krvlju se rosila nježna ljubavna pisma , Dobri je napisao svojoj čarobnoj prijateljici jedno pomalo tužno pismenije .
Nažalost . čast ili um mu zabraniše da joj ga da. Srce nevjerno i izdajničko se samo tišinom povuklo i sa tugom plesala oproštajni tango ljubavi .
I dan danas se bori mišlju da li je pogriješio? Ne neslanjem pisma , dakako .
U sjećanju duši njenoj blaženoj dade joj ime Innocence , bježeći od njenog krsnog imena Kosara Marija Magdalena. Za njega su to bili sinonimi. Bješe djevojka prijatelja njegovog , a i intuitivno ( valjda ) sluteći i poistovjećujući njenu sudbu sa zlom kobi Kosare , davno izgubljene pretkinje .
Pismo je sačuvano u sehari plemenite boli i ono glasi:
“Innocence, ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onon nepostojećen i bolnon – samo JEDNOM !
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas .
A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona ,krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveće blentovije klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Dopisano
Kosara je naprečac usnila i pretvorila se u svjetlost , nepunih mjesec dana prije nego je zlatnu zavjetnu bukagijicu stavila na prelijepi klavir prst i pošla u novi život obavijena bijelim velovima lepršave čednosti .
Ugh … Ona je svoje brige preboljela i nalazi se na nekom mjestu gdje nema boli .
A on , neupućen i smjeran , pita se da li se tamo negdje u tom nebeskom đardinu ono neostvareno JEDNOM postaje ostvareno Zauvijek.