Daily Archives: 4. Januara 2026.

Nekako slučajno pročitasno:

“1960.-U saobraćajnoj nesreći je poginuo francuski pisac Alber Kami, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957, čiji se književni rad temelji na ideji o apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i revoltu (simbolika mita o Prometeju). Apsurdnosti svijeta suprotstavio je stvaralaštvo, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”. Djela: romani “Stranac”, “Kuga”, “Pad”, pozorišni komadi “Kaligula”, “Pravednici”, “Opsadno stanje”, “Nesporazum”, eseji “Svadba”, “Mit o Sizifu”, “Pisma njemačkom prijatelju”, “Pobunjeni čovjek”.”

Nas su zadeverale dvije  rečenice hroničara o djelu Alberta Kamija.

-Književni rad temelji na ideji o apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i revoltu (simbolika mita o Prometeju).

-Apsurdnosti svijeta suprotstavio je stvaralaštvo, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”.

No, da bi o njima razmišljali trebali  bi smo se dohvatiti egzistensijalizma.Ako se hvatamo egzistencijalizma,moramo otići na njegove korjene Kjerkegord,Dostojevski,Niče,zatim do njihovih predstavnika Sartra i Kamija i njihove dekadentne filozofije.

Jedino je Dostojevski uspio dati puni književni obol čovjeku apsurda.Njemu je to bilo lako.On ima ruskog čovjeka koji je sam po sebi apsurdan.Apsurdnost nastaje iz uprostavljenosti aristokracija,seljak i siromah.Samo je trebao stvortiti situaciju.To mu je bilo još lakše,On je vrstan pripovjedač.Kao Rusu poznata mu je širina i bol duše i kobnog trenutka kada se ta duša razdvaja ili tone.

Kjekregor je čovjek koji vješto barata riječima pokušavajući da ospori Hegela.To mu ne uspijeva,ne zato što je Hegel neoboriv,već zato što je Kjerkegorova teološka filozofija opterećena biblijskim shvatanju čovjekove krivice.Kriv ili ne ,to je čovjekov usud oko koga mu se vrti egzistencija.To je besplodni  perpetum mobile njegove filozifije koja se vrti u krug.

Niče je  na putanjama Kjerkegora.Kjerkegor traga za uzrokom prerane smrti svoje majka i petoro njeno djece.Zaključuje to je grijeh.Njegova majka je zanijela prije udaje,van crkvenih normih.Znači zgriješila je i zato je nmorala biti kažnjena i njena djeca  .Na tom zaključku razvija svoja teološka bulažnjenja o apsurdnom svijetu pojedinca.

Niče, opet ,ne može sebi objasniti  zašto je njegovo otac,izuzetno pobožan čovjek godinu dana umirao u najvećim mukama.On se odriče Boga i prihvata Darvina za svog vođu i sanja da će se društvo razviti u “nadljude”.Odrekavši se boga on se odriče i ljudi.Povlači se u svoj um i zahvata ganištavilo.A ljudi nisu postali nadljudi.Razvili su se u monstrume.

Sartr i Kami su  u djelima Mučnina i Strancu pokušali ići putem Dostojevskom.Nisu uspjeli.Njihov patos je manjkav i  neiživljen.

Mučnina je bezvoljna tlapnja o nečemu što ni sam pisac ne razumije.

Kami je malo jasniji jer u Stranca unosi autobiografske crte.-To je snaga romana.Kad uključuje egzistencijalizam u djelo postaje nejasan i normalno jedino ga može završiti apsurdom.

Ali obojica ubijaju čitaoca dosadom i insistiranju na nečem što nije apsurdno,već uopšte nema smisla ni uporišta u stvarnom životu.

Dostojevskog isključujemo iz kruga egzistencijalista i zbog njegovog odnosa prema životu.Njegov čovjek može biti apsurdan ,ali on je živ i senzibilan.Nije prazna čahura ,bez emocija, koja tone u ništavilo koje ga vuše sa sobom u nerazumljiv čin.U tom životu žena ima svoje mjesto.Ponekad malo iščašeno,ali i to je Dostojevski.

U egzistencijalista, žena nije čak ni misaoni pojam.Ona je samo objekt u krajnjem obliku.Objekt kojii je tu da zadovolji potrebe apsurdnog čovjeka,jednog sintetičkog usamljenika kome je dosada pokretač tlapnje.

Kami je rano shvatio da je egzistencijalizam šuplja priča i povukao se. Nas je začudilo da nobelovac mora pisati novi roman Mit o Sizifu da bi objesnio šta je htio reči prethodnim.Odsustvo inspiracije,strah o pogrešnom tumačenju ili jednostavno dopunjavanje šuplje priče.

I još nešto.Kamijeva pogibija nije apsurd kako to neki vole reći.To je bila sasvim obična ,teža saobraćajna nesreća.

Srtr mu je to oštro zamjerio i bio izuzetno kritičan prema njemu.Pred kraj života je priznao da je večina njegovih egistencijalističkih šupljanja pravo sranje.

I Kami i Sartr su dobili Nobelove nagrade.sartr nije htio da primi svoju.

Egzistencijalisti su umjesto nas ispričali suštinu ideje o apsurdu i stvaralaštvu.

Mi ćemo biti laici i reći ne može postojati egzistencijalizam prije života, ljubavi i milosti . Milost rađa ljubav.Ljubav rađa život, Život rađa egzinstencijalizam.To je naš perpetum mobile.

Ko je stvorio život ili kako je nastao život u   filozofskom i prirodoslovnom fantmozgarijama  je  lični odabir svakog pojedinca.Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten,ili ne..

Neko vjeruje u Boga,neko je postao od majmuna,neko je egzistencuijalista.

Stvarati uglavnom ne znači živjeti.Ili je stvaralac prno u fenjer,ili se plašio da pogleda kako je napolju.Ima časnih izuzetaka koji potvrđuju pravilo.Oni su svoj život prenosili na papir.U predahu,između dva uzleta.

Isto tako stvarati ne znači i stvaralaštvo.Buve i Pekiše su stvarai enciklopedije,a bili su samo prepisivači.Knjigovođe.