In memoriam  Debi – gpdine  lebde i prolaze , a on i dalje sni.

I Dio

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može sablazniti i povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo sami sebi.

Onda moramo raditi ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubavi velike.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju , iako je prelijepa. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. Krnetu , ćemane , kitaru i klavir. Ne baš  klavir. Joj , jeste sitničavi. Ko da insan mere na leđa i za pojas zadjenuti i tegariti koncertni klavir .  I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati. I to na prvi dan ljeta. Sunce se haman natakarilo na po neba , noć okraćala do maksimuma; ali hvala na davanju , sada će svake pomračine biti dekikz dulja.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama. I prije pet godina ga ostavila samog na ovom belajli vaktu.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni. Iako je nema . pjevaćemo i svirati njoj u pomen. Ne samo debelom stvoru .

Skoro da je to isto!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prahnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona…

A pet godina prije ove večeri ,jedne slične noći kada su zvjezdice sanjivo i rosno žmirkale  i ona je usnila. Više od tog vremena našem dembelu srce nije moglo podnijeti samoću.

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  moja jedina , mnogo , mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

No, jaka je ona.Izdržaće. Kad je pet godina mogla čekat , mere i ovih par dana dok ga u gasulhani srede i na kabur tahtu natandare.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj prelijepoj grlici i njemu, dembelu.