T.S.ELIOT – MARINA

 

  

Quis lis  locus, quae regio, quae mundi plaga?

 

Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva

Kakva to voda pljuska pramac

I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli

Kakve se to slike vraćaju

O kćeri moja.

 

Oni koji oštre zub psa koja znači

Smrt

Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači

Smrt

Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači

Smrt

 

Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,

Dah borovine i magla šumske pjesme

Milošću ovom raspršeni u prostoru

 

Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,

Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –

Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže

 

Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove

Ispod sna, gde sve se  sastaju vode.

Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.

 

Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio

I sjećam se.

Slaba snast a jedra trula

Između jednog juna i drugog spetembra.

Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.

Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.

Taj oblik, to lice, taj život

Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti

Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to

neizrečeno,

Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.

 

Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema

mojim rebrima drvenim

I šumski drozd što zove kroz maglu

Kćeri moja.

 






												

Bleki – Dva labuda bijela

 

Dva labuda bijela na jezeru

ljubav vode

tren

djelić sekunde prije nego se prosu

krik agonije koji vrhunac

nosi

 

namah

niotkud ih poklopi strašni oblak mračni

nestadoše u njemu

 

Iz tame se vrati Bijeli labud

oblaci se raziđoše

na obali ležaše Bijela labudica

slomljeno srce nju je izdalo

 

Labud tužno pogleda

družicu

mrtvu ljubavnicu

zatrepta krilima

pomiluje je kljunom

pa krilom

nježno

milosno

kao da ljubav vode

 

ništa ne pomaže

ona ga ne osjeća

njeni su snovi završeni

on mora nastavit  dalje

sam

ili ne

Život je to

 

												

Indexi – Ulica prkosa / Song – Lyrics

Sarajevo Grad čednosti u plamenu

Ulica prkosa

 

Na plavom štitu s ljiljanima zlatnim

donose još cvijeća pale buket svijeća

ulica ćutanja prkosna od tuge

suze sa svijećama liju polje duge

 

Ulicom prkosa krvlju posvjećenom

čuti se o danu plavim osvećenom

pamtit će do vijeka ulica inata

ulica gdje cvatu ljiljani od zlata

 

Ulica ćutanja prkosna od tuge

suze sa svijećama liju polje duge

ulicom prkosa krvlju posvjećenom

pamti se o danu plavim osvećenom

 

Pamtit će do vijeka ulica inata

ulica gdje cvatu ljiljani od zlata


												

Europa kolijevka civilizacije / Nebuloza

Svako malo sa Zapada  nas stišće nebuloza:

“Europa kolijevka civilizacije.”

Kako ne ,malo pošljen.Oni nama uvijek nešto lažu.Nekada to traje vijekovima. Pa milenij,pa drugi.

Hoće , valjda,  sebe, pa onda i vaskoliki dunjaluk da ubjede u nešto što im ne pripada.

A oni su prvestveno kolijeka sifilisa i side.o drugim stvarima ćemo po redu.

Ma haj'te molim vas lijepo!

Je’  da smo u neku ruku Evropljani, svaka nam čast.U  smislu zbogom Bosno odoh u Sarajevu ili zbogom mračna Evropo odoh u Bosnu.

Ipak   ne bismo se, ni u snu složili sa nebulozom da je  Evropa  kolijevka civilizacije.

Niti  bilo ko normalan.

Novinar je jednom upitao Nehrua:

-Šta mislite o zapadnoj civilizaciji?

Nehru je lakonski odgovorio:

– Zapadna civilizacija je dobra ideja.

Afrika je bešika i pupak civilacije u smislu postanka života.

Bliski istok je kolijevka civilizacije u religijskom smislu. Azija , Sjever Afrike i Južna Amerika su kolijevke civilizacije u filozofsko, arhitektonskom i civilizacijaskom smislu.

Dakle, istok je kolijevka civilizacija u filozofsko – religijskom smislu. To je neprikosnoveni zaključak objektivne historijske znanosti.

Nećemo upoređivati Evropu i Istok u pogledu historije civilizacije. To je gubljenje vremena. Srednje, sjevero zapadne i otočne dijelove evrope je krasilo žrtvovanje ljudi i kanibalizam.

Evropa je iz mraka inkvizicije splivala tek u devetnaestom vijeku. Donekle! Ili uglavnom nije.Nikad se nije ostavila žrtvovanja ljudi i kanibalizma drugih  civilizacija.

Prije dva milenija ona skoro da nije ni postojala, neandertalci su još uvijek lutali kaljugama i močvarama.

I sad pazite: ” humanista, čovjekoljubac” i komunista Karl Marx u XIII brimeru Luja Boneparte za ” siroti istok ” kaže:

“Oni sebe ne mogu zastupati, njih mora neko zastupati. ”

Molimo vas nemojte vi nikoga zastupati.

Kada vi nekoga zastupate to znači istrebljenje zastupanih.

Vatikan, zapad sa dodatkom tandarača krava ,  nikad nisu prestali da se “brinu” za ostatak svijeta.

Čovijek bi reko da su “komunisti, humanisti i čovjekoljubci”.

Historija pokazuje ,da ljubomorni su na sve što je ljudsko i na prošlost i civilizaciju ” urođenika”. To je tako očito, da je postalo preočito.

-Mi vas molimo nemojte nas zastupati, jer ako nas vi budete zastupali proći ćemo kao Indijanci i svi ” urođenici “. U naboljem slučaju kao BiH ratu 1992. – 1996.g.

Vic kada je Mujo branio Sulju: Mujo molim te nemoj mme više braniti ,ne ide u ovaj zapis.

Zadnja dva milenijuma Evropa je bila kolijevka: mračnjaštva, barbarizma, kanibalizma, lomača, progona,genocida. Tokom poslijednjih nekoliko vijekova im se pridružio njihov abortus SAD. I sada prednjači u zlu.

Time je kompletirano genocidno udruženje zvjerinje horde ” novog svjetskog poretka “, koje djeluje na Vatikansko nkvizicijsko – Hitlerovskim demokratskim smjernicama. Ideologija i upute su praćeni ” demokratskom propagandom ” inkvizicijsko-gebelsovog kova.

I pazite sad!

Taj ” novi svjetski poredak “, ta “kolijevka civilizacije” taj zapad, SAD i Vatikan propagiraju i “zabranjuje širenje netolerancije, netrepeljivosti, mržnje i nedemokratije “. Svim silama pokušavaju uništiti ” to zlo ” koje se drznulo da remeti njihove nazore i ciljeve.

Nezavisni i nepristrasni sudovi (ono ko fol)  “mudraca” nas upozoravaju :

” Novi svjetski poredak ” je samo nastavak kolonijalnih i osvajačkih ratova zapada ” kolijevke civilizacije ” .

Njihov konačni cilj porobljavanje ostatka svijeta.

Dakako:

Kolijevke civilizacije su manje ili više južnije ili jugoistočnije od Evrope; njoj ostaje samo kolijevka mračnjaštva, zla,kanibalizma,silovanja,pederluka i smrti.

O duhovnim, arhitektonskim,umjetničkih i svim ostalim civilizacijskim pomacima i dometima i razlikama Evrope i ostalog “urođeničkog svijeta ” je bespredmetno raspravljati.

Komparacije radi idemo sagledati neke osnove onoga što između ostalog karakteriše civilizacijski pomak:

Početkom sedamnaestog vijeku u Sarajevu je bilo sto osnovnih škola.

U cujeloj Francuskoj ili Engleskoj ih nije bilo toliko.

U Sarajevo je bilo sedam hastahana, po potrebi više. Svaki bosanski grad je imao te bolnice za zdravlje namijenjene siromašnim. Svaka kuća je imala svoga doktora. U čitavoj zapadnojevropi nije bilo bolnica za siromašne koliko ih je bilo u Bosni.

Sva evropska elita i aristokracija),počev od kraljeva je srala i pišala po prostorijama velepnih dvorova. Nisu imali toalete do unazad vijek dva.

O hamamima, javnim kupatilima i banjama u kućama da ne govorimo.

Nekoliko vijekova prije nego što se na zapadu to nešto, njima ibretli i strano, počelo graditi; u Sarajevu je svaka imalo pristojnija kuća imala toalet i kupatilo. U svakoj kući obaveznost klozeta je bio higijenski minimum.

Za to vrijeme se evropom širio smrad fekalija i kuge, koju su njihovi krstaši, nažalost, Bosni od srca darovali.

Mora se odati priznanje evropskoj aristrokatiji. Bili odjeveni u prekrasne toalete i optočeni blistavim nakitom, draguljima i miomirisima. Nebitno je što kolonjskim vodama i prafemima ,nikako nisu mogli ublažiti smrad vlastitih izlučevina.

Mi njima: Dok se Sarajevom i Bosnom širio miomiris đardina, bagrema, jorgovana, lipa, ljubičica, ruža, žutih dunja i ezana, evropom su harale kuge inkvizicije.

Sarajevo i Bosna se kupali u vodi. Bezbrojne javne česme, šadrvana, džamija, abdesthana, gasulhana, hastahane su rajskom vodom prelivali sveto tlo Zemlje Božje mislosti – Bosne jedine.

Historičari bilježe da se Vatikanom, Londonom, Parizom širio kužni bazd ljudskog mesa, prženog na lomačama. Smrad reš pečenog, pa ugljenisanog ljudskog mesa i fekalija, koji se nikad ničim ne može isprati, asepsolizirati i aerolizirati.

I oni imaju obraza govoriti o kolijvki civilizacije.

Izvinite na lapsusu.

Smetnuli smo s uma da je obraz na Zapadu mislena imenica.Zato se nemojte čuditi kad zapadnjaka zasvrbi obraz a on se češe po sjedalici.Stvar navike.

Ovaj zapis je samo blijeda slika  jada i smrada zapadne civilizacije. Načetu temu ćemo pokušati da elaboriramo, segment po segment.

Merima Njegomir – Stade se cvijeće rosom kiti / Song – Lyrics


Podarite milost cvijeću Rasuto srce Stablo

 

Stade se cvijece rosom kititi

stade se biser zlatom nizati

stade se srna srnom srniti

stadose momce cure ljubiti

 

Samo ja nemam nigdje nikoga

samo ja nemam azgin-dilbera

samo ja tuzna tugu tugujem

samo ja nicem se ne radujem

 

Gledam ja goluba, golubicu

gledam ja lastu i lastavicu

gledam ja jedno drugo cjeluju

gledam ja, zivotu se raduju

 

Nikad me nije niko volio

nikad me nije niko ljubio

nikada nisam zorom zorila

nikada nisam sevdah vodila

 

Dadose mene mladu za stara

dadose mene starcu zbog para

da mu ja mlada kucu redujem

da mu ja sijedu bradu milujem

 

Star meni vise mladoj ne treba

star mene samo mladu zamara

ja hocu ljubav, zivot i radost

ja hocu sevdah, pjesmu i radost

 


												

Provjerite se – možda ste eksperimentalna zamorčad


Teorije zavjere.

Čuli ste za poslovicu:

-Gdje ima vatre , tu ima dima.

Pogotovo ako dolazi iz   Vatikana,  SAD i EU, tog ujedinjenog svjetskog   Koncerna za terorizam, genocid i neljudskost.

Osvjedočeni predvodnici za put u pakao.

Pogledajte šta se sve  radi, zataškava i krije .

Ali to je samo prvih top deset ( doduše ne po našem izbopru).

A nisu ni top. Sitnice u odnosu na ono što se stvarno čini.

Obećavamo  biće još topova.

Krunoslav Kićo Slabinac – Zora rudi / Song – Lirics

 

Oblaci 1     Srce

 

Zora rudi, dan se bijeli

a ja moram odlazit’

(2x)

 

Sve uz pjesmu i veselje

mojoj miloj dragoj na žalost

(2x)

 

 

Nije meni sto ja moram

na daleko odlazit’

vec je meni sto ja moram

svoju milu dragu ostavit’

 

vec je meni sto ja moram

svoju milu dragu ostavit’

 

Jednog dana iz daleka

jaću joj se vratiti

donijeću joj srce svoje

i od sreće ljubiti

 

donijeću joj srce svoje

i od sreće ljubiti


												

Bleki – Plakaću za nas oboje

 

 

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

 

malo dijete

ljeto sanjam

vrijedno nespokojno

prelijepo vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

 

okupano

morima

obasjano

zvjezdama

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

 

blago i blago

pitomo

drago

nježno

čisto

milo

bistro

ljubavlju ozračeno

 

davanjem nesebično

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

 

poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

 

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

jer plakat ću za oboje

 

a si ruke mi pružila

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom

jer plakat ću za tebe

 

ljubavi moja

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

jer plakat ću za sebe

 

radosti moja

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

jer ću plakat za oboje

 

milosti moja

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

divne puteve

cvijeća djece

i tebe mila moja

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog


												

Подмосковные вечера / Song -Lyrics – Prevod na Bosanski

 

Plavetni đardin  Plavetni san Svjetlo noćno nebo

Podmoskovniye vechera (Подмосковные вечера)

 

Не слышны в саду даже шорохи,

Всё здесь замерло до утра.

Eсли б знали вы, как мне дороги

Подмосковные вечера.

 

Речка движется и не движется,

Вся из лунного серебра.

Песня слышится и не слышится

В эти тихие вечера.

.

Что ж ты, милая, смотришь искоса,

Низко голову наклоня?

Трудно высказать и не высказать

Всё, что на сердце у меня.

.

А рассвет уже всё заметнее.

Так, пожалуйста, будь добра.

Не забудь и ты эти летние

Подмосковные вечера.

 

Podmoskovske večeri

 

Ne čuje se ni šuštanje u vrtu

Sve je tu zamrlo do jutra

Kad bi znala ti kako su mi drage

Podmoskovske večeri

 

Riječica se miče i ne miče

Sva srebrna od mjeseca

Pjesma se čuje i ne čuje

U tim tihim večerima

 

Što ti, draga, gledaš poprijeko

Naklanjajući glavu

Teško je izraziti i ne izraziti

Sve što mi je na srcu

 

A zora se već sve više zamjećuje

Zato te molim, budi dobra

Ne zaboravi ni ti te ljetne

Podmoskovske večeri

 

 

 


												

Jesenjin – Do viđenje druže

 

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.

 

Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al’ u noci ipak ostah sam…

 

Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!