Eric Clapton – Layla / Song – Lyrics – Prevod

 

Lepršavi snovi   Duša moli  Ranjeno srce

Layla

 

What'll you do when you get lonely

And nobody's waiting by your side?

You've been running and hiding much too long.

You know it's just your foolish pride.

 

Layla, you've got me on my knees.

Layla, I'm begging, darling please.

Layla, darling won't you ease my worried mind.

 

I tried to give you consolation

When your old man had let you down.

Like a fool, I fell in love with you,

Turned my whole world upside down.

 

Let's make the best of the situation

Before I finally go insane.

Please don't say we'll never find a way

And tell me all my love's in vain

 

Layla

 

šta ćeš raditi kada si usamljena

i niko te ne očekuje

predugo si bježala i skrivala se

znaš da je to samo tvoj glupavi ponos

 

Layla, klečim pred tobom

Layla, preklinjem, draga, molim te,

Layla, draga, zar nećeš da mi olakšaš zabrinutost

 

pokušao sam da te utješim

kada te starac napustio

kao blentovija sam se zaljubio u tebe,

tumbe si mi okrenula svijet

 

refen

 

iskoristimo situaciju najbolje što možemo

pre nego konačno poludim,

molim te, ne reci da nikada nećemo naći put

i da je sva moja ljubav uzaludna

 

 

Marina Ivanovna Cvjetajeva – Ode…(Iz ciklusa “Nesanica” )

Ode… ali ja znam čitavom sobom
da mi jedno bez drugog nemamo kud
i znam, ja sam večito s tobom
i ja ću preprečiti svaki tvoj put.

Ti svuda ideš sa mojom slikom,
ja sam tvoj dom i tvoja cesta,
u tvom je srcu mene toliko
da tu za druge nema mesta.

I ma koliko ženskih očiju sreo
ti ćes u svakom videti moje,
na celom svetu ja sam tvoj deo
i sve druge ne postoje.

I glas mačiji slušaj
i, ma kada, svaki će tebi kao moj doći
dotaći ću te granama parka
i gledaću te očima noći.

I kad se kući vratiš kasno
misli će mene da te sete,
postaću zvezda u oku jasnom,
ma, dim ću ti postati od cigarete.

Preko stotina i stotina milja
srcem ću ti u srce tući
ući ću ti kroz prozor vetrom smilja
zatvoriš li prozor, kao vihor cu ti ući.

U sav u tvoj dom, u tvoj mir, u tvoj vid
ispreturaću ti sve hartije
sav stan, ma sav život moze biti
ne smeš me nikad zaboraviti. Ne smeš!

Janis Joplin – Ball and Chain / Song -Lyrics – Prevod na Bosanski

 

 Bijes đardina

 

Nada tinja Poderano jedro   Šta sad

 

Sittin’ down by my window,

Honey, lookin’ out at the rain.

Lord, Lord, Lord, sittin’ down by my window,

Baby, lookin’ out at the rain.

Somethin’ came along, grabbed a hold of me,

And it felt just like a ball and chain.

Honey, that's exactly what it felt like,

Honey, just dragging me down.

 

And I say, oh, whoa, whoa, now hon’, tell me why,

Why does every single little tiny thing I hold on goes wrong ?

Yeah it all goes wrong, yeah.

And I say, oh, whoa, whoa, now babe, tell me why,

Why does every thing, every thing.

Hey, here you gone today, I wanted to love you,

Honey, I just wanted to hold you, I said, for so long,

Yeah! Alright! Hey!

 

Love's got a hold on me, baby,

Feels just like a ball and chain.

Now, love's just draggin’ me down, baby, yeah,

Feels like a ball and chain.

I hope there's someone out there who could tell me

Why the man I love wanna leave me in so much pain.

Yeah, maybe, maybe you could help me, come on, help me!

 

And I say, oh, whoa, whoa, now hon’, tell me why,

Now tell me, tell me, tell me, tell me, tell me, tell me why, yeah.

And I say, oh, whoa, whoa, whoa, when I ask you,

When I need to know why, c'mon tell me why, hey hey hey,

Here you've gone today,

I wanted to love you and hold you

Till the day I die.

I said whoa, whoa, whoa!!

 

And I say oh, whoa, whoa, no honey

It ain't fair, daddy it ain't fair what you do,

I see what you're doin’ to me and you know it ain't fair.

And I say oh, whoa whoa now baby

It ain't fair, now, now, now, what you do

I said hon’ it ain't fair what, hon’ it ain't fair what you do.

Oh, here you gone today and all I ever wanted to do

Was to love you

Honey an’ I think there can be nothing wrong with that,

Only it ain't wrong, no, no, no, no, no.

 

Sittin’ down by my window,

Lookin’ at the rain.

Lord, Lord, Lord, sittin’ down by my window,

Lookin’ at the rain, see the rain.

Somethin’ came along, grabbed a hold of me,

And it felt like a ball and chain.

Oh this can't be in vain

And I'm gonna tell you one just more time, yeah, yeah!

 

And I say oh, whoa whoa, now baby

This can't be, no this can't be in vain,

And I say no no no no no no no no, whoa!

And I say whoa, whoa, whoa, whoa, whoa

Now now now now now now now now now no no not in vain

Hey, hope there is someone that could tell me

Hon’, tell me why,

Hon’, tell me why love is like

Just like a ball

Just like a ball

Baaaaaaalllll

Oh daddy, daddy, daddy, daddy, daddy, daddy, daddy, daddy

And a chain.

Yeah!

 

Kugle i lanci

 

Da! U redu!

Sjedimo dole do mog prozora,

Dušo gledajući  kišu.

Gospode, Gospode, Gospode, sjedimo do mog prozora,

Gledamo kišu, vidimo kiša.

Nešto otuda o nadolazi , otimajući od mene ono što držim  ,

A  to je izgledao kao kugla i lanac.

Dušo to se  tačno tako tako osjećalo

Dušo, samo me vuklo dole.

 

A ja kažem, oh, hej, hej, sada dušo ‘, reci mi zašto,

Zašto svaka malecke stvar koju sam držala  krene naopako?

Da to sve krene naopako, da.

A ja kažem, oh, hej, hej, sada babe, reci mi zašto,

Zašto svaka stvar, svaka stvar.

Hej, ovdje nema danas, htjela  sam da te volim,

Dušo, samo želim da te zagrlim, rela sam, zauvijek  ,

Da! U redu! Hej!

 

Ljubav me uvijek drži, dušo,

Osjeća se kao kugla  i lanac.

Sada, ljubav  me samo vuče dole, dušo, da,

Osjeća se  kao kugla  i lanac.

Nadam se da je neko tamo ko bi mogao da mi kaže

Zašto me čovjek koga volim i želim ostavla  u tolikoj boli.

Da, možda, možda bi mogao da mi pomogneš, hajde, pomozi mi!

 

A ja kažem, oh, hej, hej, sada dušo ‘, reci mi zašto,

Sad mi reci, reci mi, reci mi, reci mi, reci mi, reci mi zašto, da.

A ja kažem, oh, hej, hej, hej, kad sam te pitala,

Kada moram da znam zašto, ajde reci mi zašto, hej, hej, hej,

Danas si me napustio

Htjela sam da te volim i da te držim

Do dana kada umrem.

I kaže, hej, hej, hej!

 

A ja kažem oh, hej, hej, ne dušo

To nije fer, tata to nije fer šta radiš,

Vidim šta radiš mi radiš i ti  znaš da nije fer.

A ja kažem oh, Opa sada beba

To nije fer, sada, sada, sada, ono što radiš

Rekla  sam dušo ‘to nije fer šta, dušo’ to nije fer šta radiš.

Oh, danas si otišao  i sve što sam ikad željela  da uradim

To je da te volim

Dušo mislim da nema ništa pogrešno u tome

Samo to nije pogešno, ne, ne, ne…

 

Sedi dole mog prozora,

Gledaš kišu.

Gospode, Gospode, Gospode, sednemo do mog prozora,

Gledaš kišu, vidi kiša.

Nešto naišao, zgrabio je do mene,

I izgledalo je kao loptu i lanac.

Oh, to ne može biti uzalud

A  sve što želim je  samo malo  vremena, da, da

 

A ja kažem hej, hej, sada mili

Sada sada sada sada sada sada sada sada sada ne ne nije uzalud

Hej, nadam se da ima neko ko mi moze reci

Dušo ‘, reci mi zašto,

Dušo ‘, reci mi zašto je ljubav poput

Baš oput kugle

Baš poput  kugle

Kuuuuuglllla

O tata, tata, tata, tata, tata, tata, tata, tata

I lanca.

Da!

 

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

Bleki – Noć i jazz

 

Noć kada se ljubav vodila

 

Punoća ljubavnih dodira

 

Muzika samo za nas

 

Ona tuguje

 

 

Noć

zaluđena

mirisima imena žene

zaljubljenog pogleda

svija se

mojim srcem

beznadnim

 

progone me

dva oka njena

tirkiznog sjaja

čežnjom obasjana

 

ne mole

krikom šapću

dođi mi

jedini moj

zagrli me čvrsto nježno

 

 

žao mi jube

još si mlada

ostani u zamku svom

isluškuj me godina pet

a ja umoran od čekanja

stoljetne zvuke

jazza i grada čednosti

na plećima prtim

prinoseći ih pred skute tvoje

 

bolom

nemirenjem

ostajući željan tebe

slike vidim

odlaziš sva u bijelom

tugom i suzom

do taša moga vječnog

što podari ti muziku

cjelove

drhtaje i jecaje

u tango za besene noći

tijela tvog i mog

 

i odoh

samo nestadoh

vjetrom nošen

ne osvrčići se bolu

što bijelu ružu noću lomi

a zvuk klavira jeca

ljubi me jako

 

Blanka Došen – Da smo se ranije sreli / Song – Lyrics

 

 

 

uskomesana-nevinost-i proljetna-igra  mnogo-snijezi

 

Da smo se ranije sreli

bilo bi drukcije sve

proljetnu ljubav smo htjeli

kad je vec padao snijeg

kad je vec padao, padao snijeg

 

Ljubljah te zarko i strasno

i srecu mogla bih nac

tesko je reci prekasno

gorak je osmijeh kroz plac

bolan i gorak je osmijeh kroz plac

 

Drugu stvarnost htjela

al’ nemam radosti te

da smo se ranije sreli

bilo bi drukcije sve

vjeruj mi bilo bi drukcije sve

 

Marini Cvetajevoj,našoj Malenoj

 

Pismo Marina Cvjetajeva Riječi Bol

 

Zeleni đardin Muzika Bolero Behari mirišu

 

Svijet boja Krhkost Ribizla Jagode u polju

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

 

 

Ivo Robić – Samo jednom se ljubi / Song – Lirics

 

 

Ona je osvit

 

Ona sanja

 

 

 

 

Samo jednom se ljubi

Sve je ostalo varka

često udes nam grubi

Šale zbijati zna

 

Zato mislimo načas

Da je to ljubav žarka

Al taj žar prođe začas

Kao blijeda slika sna

 

Tad nam se ljubav

U misli vraća

I svatko shvaća

Njen pravi žar

 

Samo jednom se ljubi

I tad srce izgara

Kad se taj plam izgubi

Tad i prestaje sav čar

 

Kad nam se ljubav

U misli vraća

I svatko shvaća

Njen pravi žar

 

Samo jednom se ljubi

I tad srce izgara

Kad se taj plam izgubi

Tad i prestaje sav žar

 

Tad i prestaje sav žar

Galerija Zamak Yossemin u 2o o8 (III)

 

 

Autor

Hajro Šabanadžović

 

 

Nevera

 

Plavet i tanka bijela linija

 

Zavodljiva iluzija

 

Raskoš zaljubljenog đardina

 

 

 

J

Jesen cvate

 

Damari

 

Slike izložene u   Galeriji  Zamak  Yossemin od 26.03.2018.

Stalna postavka

 

 

Za Yossemin

 

s ljubavlju

 

 

Istina je , vjeruj mi.

Ali ipak : Zaboravi i živi.

 

 

Oliver Dragojević – Za život me vežeš samo ti/Song – Lyrics

 

Ostali smo sasvim sami

Fini li su lipi dani

Išekane sve su lipe riči

Zivot je ka i zemlja

Kad zapustis malo daje

Taman da bi na se bija jidan.

 

Pa se pitam di je krivo

Kletem srce ca je zivo

Posa bi al ne znam di cu stic

Ka godine teku ure

Przi sunce metu bure

Za zivot me vezes samo ti.

 

Svojim vitrom moja jidra punila

Svojom nadom moju dusu jubila

Sad me ostavljas na pucini bez sna

Da ti priznam da si moja jedina.

 

I sve druge ca su s menom zivile

Nisu se za ovo srce primile

Sad ka kamen teski tonem ja do dna

Da ti priznam da si moja jedina

Da ti priznam da si moja jedina.

 

Umorna je ova dusa

Od pustih bura pustih susa

Popucava koza ka i poje

Zakopan u svojoj mrizi

Zivot mimo mene bizi

Odnosi i ovo malo voje.

 

Vrime me u ponor tira

Samo sritne nebo bira

Moju dusu nece ni za lik

Ka godine teku ure

Przi sunce metu bure

Za zivot me vezes samo ti.

 

Svojim vitrom moja jidra punila

Svojom nadom moju dusu jubila

Sad me ostavljas na pucini bez sna

Da ti priznam da si moja jedina

 

I sve druge ca su s menom zivile

Nisu se za ovo srce primile

Sad ka kamen teski tonem ja do dna

Da ti priznam da si moja jedina

Da ti priznam da si moja jedina.