Oni jašu Mojsije harmonike baca I Epizoda ( III Dio)

Poslije genocidnog rata u Bosni naziv škole je promijenjen. Ničim izazvani, osim onim svojim kvazi bilmeskim h su heroja i mnoge druge poslali u duboku ilegalu. Novo ime nisu dali zbog toga što je Ćazim Musa Ćatić bio Mojsijev imenjak ili zbog toga što je Mojsijeva majka rođena u Ćatićima sa prezimenom Ćatić. Jednostavno, Musino ime je minderpuzama. za uho bilo ugodnjie, a imao je i ime više.Gladnima nikad dosta.

Naš prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati , pa zabavljati sa jevrejkom Zlatom, sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji. Vidi se da je Mojsije rastegao svoje školovanje. ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Sotim Zlata nije imala veze. Ono k'o fol. Njena majka i njegov otac postupiše ispravno, kao dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio. Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu ne postavismo.Ništa nije pomoglo.

Zaposlit će se nekoliko  godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija. No. ljubav je odlijevala i trajala sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina. Poslije je to silovanje …

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije i nikad nije rekao čega ili koga. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet.Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao je imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmnoniku, i opet, i opet.

I bacao ih jednu za drugom.Njegovi drugovi mu nisu mogli makupovati harmonika kolikoo ih je on mogao heknuti.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao, bile su preteške; on ih je odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više ,nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika. Kafane su trljale ruke zboh propijenih harmonika.

Mojsije je bio ljut na oca koji je bio moler i od njegove sedme godine, ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor javu i ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao devet godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nisu išle ili jednostavno nije htio učiti iz bunta. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao .Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, za magarca, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana, iako nije imao nikakvih rana. Naizgled.

Pred kraj travnja , jednog svježeg sunčanog poslijepodneva izašao u dvorište kuće ,u kojem je njegov otac akšamlučio.

Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Bili su mu rod, tako je tvrdio. Vjerovali smo mu. Mrzio ih je, škrgutao zubima i govorio hajduci.

Kada je završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do poda. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Sutradan je otišao na vrh Jekavca i bacio ćemane.  Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti./

Prvu nagradu Teslin radio osvojio je, vjerovatno, sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera koji će kasnije osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu, bila je komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili mali miševi. Ne oni 1989. godine. Sevdah i valceri ,oportuna muzika ,baš i nisu neka dobra preporuka žiriju.Sve samo komunisti.

Treću nagradu je dobila četrnaestogodišnja Lidija, popršna djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u kaputu. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Kemici su se sviđale njene interpretacije i popršnost. I još svašta nešto. No, nije vrijeme za olajavanje.

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji ,čiji je mutevelija i hodža, bio hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida ,Cico je zapljesakao.Đemat je moro’ za njim.Prvi javni aplauz.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god.; Dobrinja.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Đe'š ba.reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu.“

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom bradom   Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstariji od nas. A i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starijim smo pobjegli, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar, dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo. Gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljpotu ostaviti. Inače na godišnje odmore nije išao, osim u Zlatinoj eri.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo, uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slično. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba moj.

Tako je nastao Deba i mit o Debi.

Nikad Deba nije bio dualan ,već vrlo prizeman i skoro bi se reklo  ,nekako uskotračan. Međutim ima stvari i ima privida.

Dajkle, Mojsije je svaku paru poklanjao kafani i prijateljima. Roditeljima nije ništa davao ,jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Kada je imao osam godina otac mu je rekao:

-Naučio sam te zanat, pa zaradi.

Zarađivao je dobru lovu od tih,  malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika  sam sebi dovoljan istrument. Kada je on svirao, to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.

Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu (Meri Cetinić) nas je uveliko podsjetio na odlomke Mojsijevih Morića.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas ulazio u petu deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo. Ljudi i imena su stvarni.Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost.

Svi ostali su bili postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili mogli poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvijestotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar radnik komiteta olimpijade na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović. Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. Ubila ih je poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.

Ferera je spucala poslijednja granata ispaljena na rovove Armije BiH u Azićima.Bez potrebe ga poslali da pogine. Policiji nikada nije bilo mjesto na Stupskom ratištu.Samo iskušanim troikusurgogodišnjim rovđijama. Troje djece je zakukalo.Saborci, samo stisli zube i slegnuli ramenima.Granata ima zapisano nečije ime,bar na jednom  geleru. Ovjaj put je jedan numerisan  željom na Željku.

Kreču je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom bojištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak. Što ti je čo'ečiji život? Sad te ima, pa te na mah nema! Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj.

Već piklić neki majušni puf i ti se nasloniš i nema te. Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska. Rođeni ili čitav život živjeli u Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci im neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u Mojsijevoj priči, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt.

Mi smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto traži.

Kad je rat završen Mojsije nikad više nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; ili ostarile ili se umorile. Poneko dijete iz7gubile.Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro. Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih usppostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih neće niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava. Na Igmanu 93. godine je bio ranjen u nogu. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca.pn je smatrao da mu je dovoljan dvadesetjedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući.

Hoće to sa godinama.

 

COVID 19 – OPTUŽUJEM / Dozvolite mi da časno umrem

 

COVID 19 – poslijednja šansa zemaljske  civilizacije ?

Uz dužno poštovanje i izvinjenje  oboljelim od pošasti i svim znanim i neznanim borcima i herojima koji časno i pošteno rade  za suzbijanju pošasti i pomažu oboljelom stanovništvu.

Oni nas plaše Corona virusom , novim biznisom “gospodara ” novog poretka !?

Ne treba nama COVID  19 za uništenje.

Tronacionalistička bagra  nas uništava već trdeset dvije  godine.

Vatikan ,G7 i G 21 to radi milenijumima.

Corona virus je tek mala maca u odnosu na ove  naše lokalne  i globalne monstrume.

 

Imam 69 godina . Penzioner sam i ratni vojni invalid 60% .

Ponosni sam otac dvoje čestite djece, uzornih građana Sarajeva i BiH.

Živim  časno i pošteno .

Ni jednog susreta sa policijom ili sudom u životu nisam imao.

Dio sebe , kroz četvorogodišnju borbu za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti sam, na ratišitma širom  Republike Bosne i Hercegovine ugradio u nju .Uz mene je čitav rat u opkoljenom gradu je živjela moja obitelj.

Preživjeli smo rat. Nažalost mnogi moji sugrađani nisu.

Neke sugrađane sam samoinicjativno i jednostrano žive  sahranio za čitav život .

Riječ je isključivo  o  morlanim nakazama ,  humanoidnih karakteristika  , a čija je polnost upitna jer

evidentno nikada nisu imali bijele bubrege:

A.One koji su izašli iz grada na okolna brad i ubijeli četiri godine opkoljeni rodni grad ili se vratili u svoja sela i ubijali,klali i silovali Bosanski narod.

B.Trezoraše, podrumaše, pobjegulje ,

C.uhljebe u SDA/SDS (SNSD)/HDZ   u vlasti

D. kukavice sakrivene  u civilnim zaštitama , merhametima ,caritasima  i dobrotvorima

E.Ratne profitere , pijačare ,

Poslije rata se nastavilo živjeti. Kako , tako!

Zapravo vrlo teško , jer su nenteligentne , neobzaovane, nekulturne i nepristojne nakaze iz stavki

ABCDE čvrsto zasjela na grbaču Bosne i Hercegovine cjedeći je i pljačkajući do iznemoglosti.

Oteli su što su mogli.

Ipak nikad nisu mogli oduzeti ono što oni nisu nikad imali:

Gospodstvo, ponos, čast, dostojanstvo , pristojnost,vaspitanje i kulturu , djedovsko naslijeđe.

 

I onda 20. Marta / Ožujka 2020. fašističkom uredbom  donešena zabrana o totalnoj kužnoj  izolaciji ili

zabrani bilo kakvog vida kretanja osoba starijih od 65 godina.

 

Odredba :

Totalno  ,24 sata dnevno izolirati dio zajednice ,samo zato što su stari , neproduktivni i  moguće ugroženosti ,

je ravna najcrnjim vidovima  segregacije, diskriminacije i aparthejdima .

Zapravo može se prenesenom kontekstu na duže staze staze smatrati ravna odlukama i praksi u Aušvicu i drugim konc logorima nacističkim logorima, kojim se radno nesposobni logoraši odmah i bezuslovno šalju na tuširanje  Ciklonom B u gasnim komorama.

Penzioneri su , govorim o ekonomsko najugroženim pripadnicima  , odgovorno tvrdim (u najvećem broju)  , najčestitiji, najsavjesniji , najdisciplinovaniji , najuredniji i zdravstveno najažurniji članovi zajednice. Ikao jako loših platežnih mogućnosti najredovnije su platiše obaveza prema državi i komunalijama i ostalim daćama i nametima.

Odluka važi do 1 Marta/Ožujka 2020. Pwenzioneri će to uspjeti progurati jer su kao najsavjensiji  članovi društa shvatili da su najugroženija poplacija i pripremili se za ovu situaciju.

Šta dalje?

Nude se alternativna rješenja:

-“heroji”,  “volonteri” , “dobrovoljci” , “humanitarci” , koji će “spasiti” osuđenike na smrt dostavlajući im robijaško sledovanje.

Znamo kako je u ratu završavao humanitarizam. Šljam i lopovi svake vrste su bili u prvim redovima.

 

Penzioneri su ponosna , ali i nepovjerljiva poplacija.

Ima i onih  kojim su godine malo zamaglile vid, sluh i um.

Ti su najugroženiji i  najlakši za manipulaciju.

Ipak , ne mogu govoriti u ime drugih penzionera, ali mogu u lično ime izraziti razmišljanje o pomoći

koja se nudi kao rješenje za osuđenike na smrt u kućnoj izolaciji.

 

Savjestan sam građanin.

Volim svoj Grad i svoju Domovinu.

Volim svoje potomstvo.

Eventualnim prihvatanjem pomoći  sina ili kćri i njihovih partnera , odnosno eventualnim dolaskom meni i pomaganju nabavkom ili bilo kakvom pomoći,  ja im “velikodušno nudim susret”  sa corona virsom prilikom svakog izlaska ili svake kupovine, svakog kontakta ili dodira bilo kojeg artikla. I dodatno kao “odgovorni roditelj” pružam im šansu da zaraze svoju djecu.

Isto se može desiti ako ih budem slao u banku po novac ili ako ih upotrebim za oplaćanje obaveznih režija i nameta /Ono upotrebim , neka bude  malo sutra.

E pa neće moći! Bar ne dok sam ja živ.

Korona im se , radi mene i mojih sebičnih želja i potreba,  neće približiti dok sam ja živ.

Osim kako Milostivi bude htio.

Uz svu neiz,jernu ljubav koju prema njima osjećam ne  želim ih na vratima dok ova smrtonosna  pošast  ne prođe.

Ali isto tako , ni slučajno ,  ne želim ni blizu  vrata  ni jednog “heroja”,  “volontera” , “dobrovoljca” , “humanitarca” , “civllca” ili “policajca” ili bilo koga merhametliju , karitatvca ili dobrotvorca.

Ja ne znam ko su ni šta su? Ni kakve su im namjere? Da li mi žele dobro ili zlo?

Ne znam ni da li su lični izaslanici corone virusa/COVID 19/SARS-CoV-2, i da li su  njihovi paketima koju ću plaćati svojim novcima nalaze otrovi  , ovjernim žigom smrti.

Ako treba, želim da dostajnstveno umrem.

Po isteku ove prve karantene, dvanaestodnevnog prisilnog kazamata, znaće se d ali sam zaražen ili zdrav.

Ako se sumnja, želim testiranja kako bi se utvrdio moj zdravstveni kredibilitet.

Ako budem negativan onda od vlasti tražim petodnevnu aboliciju od zabrane kretanja, ili moratorijum na zabranu kretanja, ako joj je to razumljivije , da bih obezbjedio  sredstva potrebna  za podmirenje svojih  budućih  potrebe, platio daće državi i povukao se u samoizolaciju do slijedeće penzije.

To znači nikoga neću zaraziti. Odabraću trgovinu, banku , prodavca šalterskog radnika , koji bi me ventualno mogao zaraziti,nadajući se da je država izvršila obavezu prema herojima druge linije i izvršila njihovo testiranje.

Ako bih pokupio razigrani virus to će biti moj izbor, izbor slovodnog i savjensog građanina. I sebe bih , a ne nekog nevinog člana obitelji, komšiju ili poznanika osudio na moguće komplikacije.Ali svjesnost o toj mogućnosti bi me prisilila na novu 15-to dnevnu samoizolaciju.

Ne može mene trula vlast zaštiti , koliko se ja mogu zaštiti i  pobrinuti za sebe, a vjerujte i zaštiti druge od sebe.

U zaštiti i odbrani drugih je bolje časno umrijeti , nego bolesno živjeti.

 

Poslije toga , vlast neka donosi novi  dvadestodnevni paket mjera i nastvai sveopću pljačku , ovaj put u slavu i zarad  COVID 19. i iza kulisa medijske  pompe o toj pošasti.

U protivnom optužujem vlast za monstrozni i masovni pomor populacije starije od 65 godina.

I jedino nam preostaje nada u Boga Jedinog, Boga Ljubavi, Dobrote i Milosti.

 

 

 

 

 

COVID 19 – Dio VIII / Ratno stanje ili Smrt fašizmu , sloboda narodu!

COVID 19 – poslijednja šansa zemaljske  civilizacije ?

Uz dužno poštovanje i izvinjenje  oboljelim od pošasti i svim znanim i neznanim borcima i herojima koji časno i pošteno rade  za suzbijanju pošasti i pomažu oboljelom stanovništvu.

Oni nas plaše Corona virusom , novim biznisom “gospodara ” novog poretka !?

Ne treba nama COVID  19 za uništenje.

Tronacionalistička bagra  nas uništava već trdeset dvije  godine.

Vatikan ,G7 i G 21 to radi milenijumima.

Corona virus je tek mala maca u odnosu na ove  naše lokalne  i globalne monstrume.

 

U Bosni i Hercegovini je proglašeno opsadno / “ratno stanje ”  i najavljena bespoštedna borba

Napravićemo jednu malu , kroki analizu ko nas to vodi u “brspoštednu” borbu , puno izolacija,

smaoizolacija i odricanja, karantenu po uzoru na nacističke logore.

Oni nam torovske uzlove pletu  i vode bitke za nas i u naše ime

 

1.Aminom poturčeni trezoraš Bakir Izetbegović i njegova zaštitnička  svita.

Rezultat slika za upit "Bakri Izetbegović na svečanoj večeri"

Za rata 1992.-1996. Bakir Izetbegović   se krio u trezorima Narodne banke praveći društvo svome ocu Aliji Izetzbegović, Reisu Ceriću i drugoj eliti koja je na sada  vlasti (ili njihovi potomci).Za to vrjeme svih 162 članova porodice Izetija (bližih i daljih srodnika) su bili ugodno smješteni  i finansijski obezbjeđivani u zemljama Levanta.

Sebija Izetbegović je za vrijeme rata bila plaho zabrinuta za svoj narod   “pomno i štelno studirajući” u prestionici  ustaškog agresora u Zagrebu.

Najeminentiniji i najistureniji predstavnici SDA i nosioci vlasti su se smještali u kozulatima, ambasadama i drugim BiH predstavništvima u inostranstvu,ili se bavio “humanitarnim” , pljačkaškim ili podrumskim poslovima.  na račun patnje naroda koji se borio za opstanak.

 

2. Poturčeni “Merhaba asker” pročetnik Milorad Dodik i njegova  hunta

Dodik pozdravio: MERHABA ASKER

 

 

Pijačarska fukara Mile Ronhil se tokom rata 1992. – 1996. i poslije bavio švercom cigareta .

” Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske, pripadao je kriminalnoj grupi koja se tokom devedesetih godina bavila švercom duvana, i to za račun vođe „zemunskog klana“ Dušana Spasojevića Šiptara, izjavio je nekadašnji pripadnik tog klana Aleksandar Simović na jednom saslušanju! ”

(BN 7.5.2013 13 : 57 )

Milorad Dodik, direktor firme “Igokea” iz Laktaša, tokom rata je švercovao cigarete u Republiku Srpsku i tadašnju Republiku Srpsku Krajinu a to potvrđuju dokumenti iz kojih je vidljivo da je Dodik učinio sve kako bi izbjegao plaćanje obaveza prema Republici Srpskoj i da u tim naporima nije prezao ni od falsifikovanja dokumentacije, kako je to svojevremeno utvrdio MUP RS.

(Bosna 14.11.2013.)

Rezultat slika za upit "Dodik dvorska luda"

Vučić: Dodik nije samo idiot, on je i teški kriminalac;

Dodik: Vučić je politički pobačaj!

(Depo 26.1.2018.)

Oko firme Igokea se okupila mafijaška svita koja je nametnula apsolutistčku  vlast idiota  i dvorske lude  Milorada Dolika , sličnu režimu bračnog para Čaušeskua ili vojne hunte Pinočea.

 

3.Dragan Ćović , neosuđeni robijaš , upravitelj   konc logora    i proustaška klika

Za krvavog , genocidnog rata u BiH Dragan Čović je bio direktor  mostarskog “Sokola”   , OOUR-a zloglasnog konc logora Heliodrom.

“Tuđman odlikovao Čovića Hrvatskim trolistom u “znak zahvalnosti” za izrabljivanje logoraša iz Heliodroma”,.Orden se između ostalog dobija za izuzetne ratne zasluge za  Republiku Hrvatsku.

Foto: Dženan Kriještorac / Radiosarajevo.ba/Susret Dodika i Čovića

-Hrvatska je jučer slavila genocidnu Republiku Srpsku

VELIKI dio hrvatske javnosti jučer je ostao zgrožen činjenicom da se na proslavi Dana Republike Srpske u Banjoj Luci pojavio i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, inače i primatelj počasnog doktorata Zagrebačkog sveučilišta. Čović je tamo pak predstavljen kao “predsjednik izaslanstva hrvatskog naroda u BiH”. No još veće je negodovanje u Hrvatskoj izazvala kasnije objavljena činjenica da je na toj proslavi u društvu Milorada Dodika bio i veleposlanik Hrvatske u BiH Ivan Del Vechio.

-Mesić: Tajna ljubav Dodika i Čovića postoji s ciljem

razbijanja BiH

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić istakao je da bi utvrđivanje novih granica u BiH značio rat.

(BN 26.10.2016.)

U druženju sa  Milordom Dodikom se pročetnički oplemenio i zanemario interese  katoličkog dijela pušanstva BiH.

Na merginama proustaških zločina , pljački,silovanja i ubijanja  Herceg:Bosne neosuđeni robijaš i zločinac se obogatio i sagradio Hacijendu na Radobolju i od Zapadne Hercegovine napravio novi konc logor iz koga pučanstvo masovno bježi.

Zbog gradnje 5 miliona KM vrijedne vile Dragana Čovića promijenjen i tok rijeke Radobolje! Zatočenici konc logora šute jer nemaju prava glasa.

Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović

 

Postoje pregovori o  koaliranju SNSD, SDA i HDZ.

Javni i tajni.

Javni su sijanje netrepeljivosti i zastrašivanje naroda .

Tajni su dogovor o preraspodjeli Bosne i Hercegovine, njenom pljačkanju ,pomaganju jedni drugih u održanju na vlasti, gušenje sloboda i medija , porobljavanje Bosanskog naroda /pučanstva/raje  na principima Islamske deklaracije.

Izetbegović, Dodik i Čović su nedodirljiva vlast, gospodari život i smrti u Bosni i Hercegovini.

Decenije vlasti tronacionalističke fašističke bagre i fukare  funkcionira na vrlo podmukao i solidaran način. Zastrašujući bosanski  narod , sabijajući ih u torove  nacionalnog predznaka ,stvorili su lične kaštele u kojem su oni i njihove hunte neprikosnoveni vladari.

Nažalost nemamo uvida u njihovo lično, ekonomsko,gospodarstveno i zemljo književno stanje, pa ne smijemo neargumentovano iznositi podatke inače bi nas mogao mrak progutati.

Međutim , analizirajući informacije iz medija i društvenih medija neminovno se namće vrlo argumentovan zaključak da su trojica satrapa i njihova represivna vlastela ,kao i familije među neprikosnoveno  najbogatijim Balkancima , vrlo izolovani i  strogo odvojeni dio bosanskog korpusa.

I sada ta ista bagra, ta ista vlast predvođena svojim poglavnicima i doglavnicima i religijskim uvlakačima , nas vodi u borbu protiv  smrtonosnih virusa.

Da li se iko u ovom opštem haosu , panici i neredu upitao ko nas to vodi  , ko nas to “štiti” od smrti?

Ko su namještenici ,zvaničnici, odgovorni izvršioci silnih civilnih  štabova , odobra,kriznih povjereništava , “humanitaraca” i “boraca” na prvoj liniji proitv zaraze. Sve do jendog su ljudi iz režinskih slojeva, stranački pripadnici  ili njihovi potomci.

I čiji to novac i kome  neštedimice , bez kriterija i kontrole dijele.

 

I na kraju krajeva ko se to redovno i svakodnevno testira ili liječi? Po kom kriterjumu i sa čijim odobrenjem?

 

Pljačka narodske imovne  bez granica se nastavlja, daleko od očiju javnosti.

I opet isti profiteri  , ista gladež  , isti pljačkaši na isti način djeluje.

I eto oni , ta fašistička vlast  nas brani plašeći nas korona virusom.

Preživjela je Bosna Dorane,Rimljane,Avare,Hune ,Vikinge, Vatikan i krstaše , Slovene,Turke , Austro-Ugare, Nijemce, Italijane,ustaše i četnike preživjeće i ovu gladnu pljačkašku bagru i fukaru , civilizacijsku bijedu.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Međutim ,  kao uvijek Bogu mili  narod stisne zube i svojim iskonom ,svojom dobrotom i iskrenom poniznošću , zbije se u redove ,  klekne i moli se svoj jedinom Spasitelju i Dobročinitelju.

A  Bog Jedini , Bog Ljubavi i Oprosta će podariti spas i izbavljenje Bosni zemlji Svoje milosti i njenom napaćenom narodu.