Oni jašu , Mojsije harmoniku baca / I Epizoda nastavak I djela

Jedan stravični krik nedorasle mladosti što se naglavačke baca u ponor, jedan jezoviti vrisak djeteta koje se predomislilo, protresao je školu. Činilo se to je neba sama krik.

Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište i plaču, jauču. Pa opet vrište i vrište, jauču i plaču.

Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su let vidjeli. I pad je let. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu drug izvodi poslijednje lastino poniranje, nije stigao ni kriknuti, ni oči zatviriti, ni vrisnuti.

Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicima, na asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika do Bijele tabije.

I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu se  krik ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača, niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola.

Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi. Tugo moja, tako je to bilo.

Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače i vrišti, opet i opet i opet. Skače i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije je odjednom shvata da Feđa neće prestat letjeti i padati, sve dok je on¸ Mojsije živ.

Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda.. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao u plačnu nulu.

Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio.

Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je strefilo srce na dan In memoriam Feđine godišnjice, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena nestala sa ulica.

Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Feđin najbolji drug Nučo, Mojsije i Mojsijev potonji najbolji drug. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt po svešteničkim i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu u zemlji seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadesetpet godina skinuše svoje krinke.

Svoj djeci iz škole su dali dva dana slobodno. No, u dječijim ušima je danima odzvanjao Feđin krik, i djeca nisu prestajali, plakati, jaukati i jecati. Generacija su bile sleđene.

Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po sahrani.

Naš prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati pa zabavljati sa jevrejkom srfardskog porijekla Zlatom, sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji.Vidi se da je Mojsije rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Njena majka i njegov otac postupiše ispravno, kao dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio. Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu ne postavism0.

Zaposlit će se nekoliko  godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija. No ljubav je odlijevala i trajala sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina.

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet.Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao ih je imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmnoniku, i opet, i opet.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao, bile su preteške; on ih je odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više , nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika.

Mojsije je bio ljut na oca koji jer bio moler i od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor javu i ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz bunta. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao .Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana.

Pred kraj travnja , jednog svježeg, sunčanog poslijepodneva izašao u dvorište kuće u kojem je njegov otac akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima , jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Bili su mu rod, tako je tvrdio. Vjerovali smo mu. Skoro . Petoknjižje i Kitab nisu preporuka za isti rod.  Mrzio ih je, škrgutao zubima i govorio hajduci.

Kada jemMojsije  završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do poda. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti./

Prvu nagradu Teslin radio , osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo. A u to vrijeme nije bilo boljeg pojačala od zvučnika Teslinog radija.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera, koji će kasnije biti osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu, bila je komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili mali miševi. Ne oni 1989. godine.  Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka žiriju.

Treću nagradu je dobila četrnaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u kaputu. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Ona je iz inata počela da juriša na Kemala. Montena, dakako.

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao.Đemat je moro’ za njim.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu , shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god.; Dobrinja.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu.“

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom bradom,bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstrariji od nas. A i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starijim smo pobjegli, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar, dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljpotu ostaviti. Inače na godišnje odmore , uobičajeno na more, nije išao, osim u Zlatinoj eri.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slično. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba moj.

Tako je nastao Deba i mit o Debi. I deba je od tada shvatio da je stvarno dualan.

Nikad Deba nije bio dualan već vrlo prizeman i skoro bi se reklo  , nekako uskotračan. Međutim ima stvari i ima privida.

Dajkle, Mojsije je svaku paru poklanjao kafani i prijateljima. Roditeljima nije ništa davao jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac bi rekao:

-Naučio sam te zanat, pa zaradi.

– E kad je tako , ja ću zaraditi, a tebi ni cvonjka, rista moj.

Normalno to nije izustio.Bila su to takarli vremena u kojima su očevi često kaiš vadili iz opasača.

Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.

Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu (Meri Cetinić) nas je uveliko podsjetio na Mojsijeve Moriće.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas ulazio u petu deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo. Ljudi i imena su stvarni.Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine.Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost.

Svi ostali su bili postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili  poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvijestotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar radnik komiteta olimpijade na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović. Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.

Kreču je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak. Što ti je čo'ečiji život? Sad te ima, pa te na mah nema! Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. I pjesme te junačke slave.

Već piklić neki majušni , puf i ti se nasloniš i nema te. Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska. Rođeni ili čitav život živjeli u Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci im neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u Mojsijevoj priči, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt.

Mi smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto traži.

Nije važno što se glavni krivac meita u pržuna igra.

Kad je rat završen Mojsije , nikad više,  nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; ili ostarile ili se umorile. Poneko dijete izgubile.Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro.

Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih usppostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih neće niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava.

U Brekinom jula 92. i na Igmanu 93. godine je bio ranjen u istu nogu, na isto mjesto.Srećo.  Dva gelera , a jedan ožiljak.Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca. On je smatrao da mu je dovoljan dvadeset jedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući.

Hoće to sa godinama.

 

COVID 19 VII Dio / Smrt kao poklon “humane demokratije”

COVID 19 – poslijednja šansa zemaljske  civilizacije ?

Uz dužno poštovanje i izvinjenje  oboljelim od pošasti i svim znanim i neznanim borcima i herojima koji časno i pošteno rade  za suzbijanju pošasti i pomažu oboljelom stanovništvu.

Oni nas plaše Corona virusom , novim biznisom “gospodara ” novog poretka !?

Ne treba nama COVID  19 za uništenje.

Tronacionalistička bagra  nas uništava već trdeset dvije  godine.

Vatikan ,G7 i G 21 to radi milenijumima.

Corona virus je tek mala maca u odnosu na ove  naše lokalne  i globalne monstrume.

 

Fotografija korisnika/ce Sabina Nurkić.

Mrvice sa trpeze bogatis mogu da spasu milone nevinh osuđenika na smrt

Novac i materijalnotehnička sredstva uložena u odbranu , liječenju , pronalaženja lijeka i ostale zaštitne mjere i razne vidove pomoći premašile cifru potrebnu da se iskorjeni glad u svijetu .

Prema procjenama UN-ovih organizacija FAO i WHO od posljedica smrtonosne izgladnjelosti/gladi u svijetu svakih 3,6 sekundi umre jedna osoba,

a svakih pet sekundi – jedno dijete.U prevodu na knjigovodstveni jezik ,

UN-ovci izračunali  kako u jednom danu u svijetu od gladi umre oko 15 tisuća mališana (!),

a sveukupno oko 29 tisuća osoba. U jednom mjesecu zbog nedostatka  hrane umire – milijun ljudi.

Čitav jedan milijunski grad – mjesečno. Optimistična procjena, obzirom na tendenciju rasta.

Ne treba zaboraviti da se ove statistike ne bave jedinkama koje umiru uod gladi u “razvijenim”

zemljama istoka i zapada.

Prema tvrdnji FAO pivredni i prirodni resurusi  svjetske proizviodnje hrane dostatni su za ishranu 20 milijardi stanovništa na globalnom nivou.

Organizacija Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), navodi da je alarmantna činjenica  da se  jedne trećine cjelokupne hrane koja se proizvede na globalnom nivou se izgubi (u fazi proizvodnje) ili se baci (u fazi maloprodaje ili potrošnje).

O hrani  koja zbog neprofitabilnost ili zasićenosti određenih tržišta ne nađe kupca i koja propadne niko ne vodi statističku evidenciju.

Međutim glad nije biznis, ne donosi profit. Čak naprotiv , to je veliki namet na poreske obveznike bogatih razvijenih zemalja .

Za bogate,  ” humane , demokratske ” zemlje umiranje od gladi , u tamo nekoj dalekoj zemlji,  je nepoželjni namet koji se možeiskorijeniti samo jedan  jedan način.

U svijetu koji proizvodi i ima hrane da nahrani 20 milijardi stanovnika, najednostavnije je pustiti gladne , siromašne  po mogućnosti obojene , da umiru i izumiru.

Ali zapanjuju i podaci kako se godišnje u svijetu baci oko 1,3 milijarde tona hrane.

Samo u Sjedinjenim Američkim Državama godišnje se baci  oko 220 milijuna tona hrane, koja je vrijedna oko 50 milijardi dolara.

 

“Direktor agencije Ujedinjenih naroda za hranu David Beasley izjavio je da se broj ljudi koji bi mogli umrijeti od gladi ako hitno ne dobiju hranu popeo na 124 milijuna, uglavnom zato što “ljudi neće da pucaju jedni na druge”, prenio je AP.
Podnoseći izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a, Beasley je rekao da gotovo 32 milijuna ljudi na rubu smrti od gladi živi u četiri zemlje u stalnom sukobu: Somaliji, Jemenu, Južnom Sudanu i na sjeveroistoku Nigerije.
Prema njegovim riječima, gotovo dvije trećine od 815 milijuna kronično gladnih ljudi, koji ne znaju gdje će naći sljedeći obrok, živi u zonama sukoba.

Jemen

 

Južni Sudan

 

Somalija

Snimci su 2017 , ali se tragedija nastavlja i sada je novi vrhunac krze.
Koordinator Ujedinjenih naroda za humanitarne poslove i hitnu pomoć rekao je da bi više od dva milijuna ljudi u Somaliji moglo umrijeti od gladi do kraja ljeta ako međunarodna pomoć ne bude ubrzo poslana toj afričkoj zemlji, pogođenoj sušom.

Očekivano pomoć ne stiže

Dodajemo:

Mali

I to nije sve…

 

Korona je još uvijek mala maca, u odnosu na ono što može slijediti.

Vjerujte!

Ako čovječanstvo ne zastane i predahne od masovne dehumanizacije i uništavanja života na ovoj

jedinstvenoj Zemlji.

 

 

 

Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

najzad si tiho ućla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

uskoro zaostaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upi taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene sii ti

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvoj lica nije samo u njemu

u nju se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav joj je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim  tokom

pokretan voljom

promenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.