Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

Krhke kapljice   Lebdjeti

Krhke kapljice                                                                          Lebdjeti

 

Noć kada su zvijezde snova padale   Raskoš ljetnog đardina

Noć kada su zvijezde padale                                         Raskoš ljetnog đardina

 

Dan ljubičica II   Tišina i smrt

Dan ljubičica                                                             Tišina i smrt

 

U snu san  Zvjezdice poput cvijeća iznad uzburkanog Oceana

U snu san                                                             Zvijezdice poput cvijeća iznad uzburkanog okeana

 

San za snom I   Vrtlog ljubavi

San za snom                                                                     Vrtlog ljubavi

 

Lica Nade   Vrelo ljeto

Lica nade                                                         Vrelo ljeto

 

Mjesec nad krhkom dolinom   Iskrenost

Mjesec nad krhkom dolinom                                 Iskrenost

 

Ljubav naša   Život 1

Ljubav naša                                                                Život

 

 

Tatjana Lukić – Strah – od zemlje

 

III

 

uz svježu humku anina groblja

jesenas su sadili borove

 

ponad naših čula položenih

neznanac je pustio sjemenje

sutrašnjeg širokog hlada

 

kao ponad svih

 

danas nakon zime

u čudu se osvrćemo za kamenjem

dokotrljanih na okolne humove

 

stramajčin drhtav glas

prenu nas i objavi

da jedino nad nama

koji ne ogrnusmo zemlju kamenom

bor sa ushitom stasa

i prerasta križ

 

ništa nam ne reče

niti nas umiri glas

 

zaplašeni zemljom – pokrovom

koja se crni nad našim počinkom

strana nam učas i jalova

rasusmo se bezglavice u potjeru za kamenom

zaboravivši bor

Lepa Brena – Okrećeš mi leđa / Song – Lyrics

 

 

Govor cvijeća  Moje čežnje

 

 

Okreces mi ledja, i odlazis,

u meni cak ni druga sad ne vidis,

i nista mi ne vredi da pokusam,

jer hladis se lagano, predosecam

 

Ref:

A ja bih srce mogla,

poklanjati svima,

toliko u meni jos ljubavi ima,

ti zato ne hajes i

drugoj srce predajes

 

Sve do zadnjeg daha ja ljubih te,

a protiv svoje volje izgubih te,

i nista mi ne vredi da pokusam,

jer hladis se lagano, predosecam

Ne dam nam se baljezgat

 

 

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka, ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valja dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

 

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna ili krastača  krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal'piton.

E ženama je lako.

Znaju oni kako sa pitomima, pardom pitonima.

Ko da su , haman , najbliskiji rod.

 

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemojte, boni.

Grehota žensko potvoriti.

 

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,ima, nije da nejma.

I gore.

Progutaju insana očas.

 

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavama.

Ne možemo dalje baljezgat.

 

Kraj smislite vi.

Nešt0 o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Svejedno; mislite vi.

A nije.

 

Ako počnete sa ženom , svršićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa na pašu.

 

Ne mora biti u stihovima i rimi.

Niste PO, već čitavi insan, uslovno rečeno.

 

 

Dubravka Zubovic,Bijelo Dugme, Sanjao sam nocas da te nemam/ Song – Lyrics

 

 

 

 

 

Sanjao sam nocas da te nemam

Da lezim budan na postelji od snijega

I tiho, tiho, neka druga zena

Moje ime doziva kroz noc

Ruzan san..

 

Vidio sam u snu ljiljan bijeli

Crne konje i svatove bez pjesme

I tiho bez glasa odlaze nekud

Neki dragi ljudi, gdje, ah gdje

Ruzan san

 

Hej noci, stani zora nek svane

Hej noci, stani zora nek svane..

 

Sanjao sam nocas da te nemam

Da lezim budan na postelji od snijega

I tiho, tiho, neka druga zena

Moje ime doziva kroz noc

Ruzan san..

 

Vidio sam u snu ljiljan bijeli

Crne konje i svatove bez pjesme

I tiho bez glasa odlaze nekud

Neki dragi ljudi, gdje, ah gdje

Ruzan san

 

Hej noci, stani zora nek svane

Hej noci, stani zora nek svane..

Krhka ruža ,bolero , more i ja

 

 

Mila

Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.

Bože mili , koliko ja to godina imam.

Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.

Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.

Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba, ne , nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.

Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nježnosti, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…

 

****

Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i sunčan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Zbog časnosti.

Laku noć mila

 

Dopisano,

Učila si me;

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

Pelagija – “Любо, братцы, люубо” / Song – Lyrics – Prevod

  Izvjesnost  Mudrost  Ljubav i krv

 

 

Как на грозный Терек выгнали казаки,

Выгнали казаки сорок тысяч лошадей.

И покрылось поле и покрылся берег,

Сотнями порубленных, пострелянных людей.

 

Припев:

Любо, братцы, любо, любо, братцы, жить

С нашим атаманом не приходится тужить.

 

Атаман наш знает кого выбирает,

“Эскадрон, по коням”, да забыли про меня.

Им осталась воля да казачья доля,

Мне осталась пыльная, горючая земля.

 

Припев.

 

А первая пуля, а первая пуля,

А первая пяля в ногу ранила коня.

А вторая пуля, а вторая пуля,

А вторая пуля в сердце ранила меня.

 

Припев.

 

Жинка погорюет, выйдет за другого.

За мого товарища, забудет про меня.

Жалко только волюшки во широком полюшке,

жалко сабли вострой да буланного коня.

 

Milina je braćo, milina

 

Kad na grozni Terek udariše kozaci

Udariše kozaci sa 40 hiljada konja

Prekrili su polja i prekrili si brijeg

Stotinama posječenih,ustrijeljenih ljudi

 

Milina je braćo, milin,milina je živjeti

Sa našim atamanom se ne tuguje

 

A prvi metak, a prvi metak

A prvi metak je ranio konja u nogu

A drugi metak, a drugi metak
A drugi metak u srce je ranio mene.

 

Milina je braćo, milin,milina je živjeti

Sa našim atamanom se ne tuguje

 

Žena će probiliti,udaće se za drugoga

Za mog prijatelja

Žao mi samo slobode na prostranom polju

Žao mi stare majke i konja  kulaša

 

Milina je braćo, milin,milina je živjeti

Sa našim atamanom se ne tuguje

 

Kroz moju rusu kosu i oči svijetle

Trava korov i pelin će porasti

Moje bijele kosti i moje hrabro srce

Jastrebovi i vrane će po stepi rasuti

 

Milina je braćo, milina,milina je živjeti

Sa našim atamanom se ne tuguje