Jutro sa Blekijem – Nisan ti mogao doći

 

Ah , to proljeće

Srećo moja

tugo moja

klecaš pomalo

za prošlošću

prelomljenom u zraku nestajanja

 

nemoj

odi ponosno

nisan ti mogao doći

metalni farovi me presjekli

bez poljubca osta

kao neubrana nevjesta

 

ne izgovorih

poslijednje Zbogom

u ranom jutarnjem svjetlu

nestade me

zlo

 

ne tuguj dušo moja

dolazi ah to proljeće

a ja ti sanak snim

srešćemo se ponovo

sa mirisom juga u grudima

**

Izet Kiko Sarajlić – Mala, Velika moja , večeras ćemo za njih voljeti.

 

 

 

Večeras ćemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

 

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih

svjetskih Robinzona,

mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili

mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

 

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,

prešla je budućnost ljubavi.

Nije bilo tajni u polegnuloj travi.

Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.

Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,

bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi

i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,

s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

 

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima

i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i

Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,

Čekale su Ane, Zoje, Žanet.

Čekale su da se vrate vojnici.

Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.

 

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih streljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

 

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti…

 

Bleki – Čemu plakati ljubavi moja

 

Znam taj dan si plakala
skoro da si umirala
mene su nosilima pronijeli
ništa mi nije bilo
samo me geler stefio
u adamovu jabučicu krhku
zaboravih da dišem u trku

Znam da si hjela još plakati
skoro da si se razboljela
mene su od tebe oteli
ništa se tu nije moglo
samo još borbene pjevati
tiho sasvim tiho mila
da te drugi ne čuju

Znam da ne smiješ plakati
zdravlje je najpreče
to ti zasigurno mogu reći
vidiš mene zdravog zapucaše
sad bez boljke gore idem
tamo ljekara nema
kažu neće ni meni trebati

Obećavaš da nećeš plakati
skoro da si me nasmijala
lako se meni šaliti
svoje sam rane prebolovao
šta ćeš ti sa životom svojim
imaš samo dvadeset pet
prave godina za grlice let

 

Aleksa Šantić – MOJA NOĆI

MOJA NOĆI

 

Moja noći, kada ćeš mi proći?

– Nikad!

Moja zoro, kada ćeš mi doći?

– Nikad!

Moja srećo, kad ćeš mi se javit?

– Nikad!

Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?

– Nikad!

Moja draga, kad će naši svati?

– Nikad!

Moja suzo, kada ćeš mi stati?

– Nikad!

 

 

 

Jutro sa Blekijem – Ubiše je

 

Zvuk nijemi se prolio

neko mislima vrisnu

plavi cvijet sam volio

ubiše moju jedinu

 

na ljubicama mila glava

kosu suze svjetlosti rose

na odru sada ono spava

sa sobom moju dušu nose

 

čime tugovati

ljubav se snila

kome bolovati

ljubav je bila

 

ne vrijedi kleti sada

ljepote moje nježne nema

nebu je otišla moja nada

srce je moje slika njena

Majakovski – Oda Revoluciji

 

Tebi, izviždanoj, praćenoj kikotom topova,
tebi, koju rani bajoneta ogovaranje zlo,
ushićeno uznosim nad lebdećim psovkama
ode svečano „O“!

O, zverinja!
O, detinjska!
O, petparačka!
O, velika!
Kakva ti imena još nisu doneli?
I koji ćeš još lik uzeti, dvolika?
Oblik građevine skladne il’ ruševina gomile?

Mašinovođi – što je obasut prašinom ugljenom,
rudaru – što probija slojeve ruda,
ti kadiš, kadiš rečju oduševljenom
u slavu čovekova truda.

A sutra hram Blaženog
ukrase svoga krova uzalud uznosi,
milosti željan – tvoji šestopalačni,
poput veprova ruše vekove Kremlja.

„Slava“ na predsmrtnom putovanju cvili bono.
Cik sirena – ko da se prigušeno plače.
Ti šalješ mornare na krstaricu što tone,

Bleki – Nije zgodno

 

 

 

Tamo niže

u ulici Prkosa

moja mila Grlica

usnila al’ zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na pute nebeskih putanja hodimo odvojene

Prever – Jutro

 

 

Pjetlov krik

Labudova je pjesma noći

Jednolika i dosadna poruka

Koja mi više

I danas se ona ponavlja

Ali danas eto danas eto

Ne čujem tvoju romansu

I pravim se gluv

I ne slušam tvoj krik

Ipak ustajem srećan

Gotovo svakog dana života

I davim se ne sunčevoj svjetlosti

Najljepše snove mojih noći.

Bleki – Ona

tisucu-velova-jedne-zene

 

Ona

Paprati i travke

nad glavom mojom šušte

šaš se ljuti

nije pomenuta

ovog prekrasnog jutra

kad meni brodi

 

Ona

ispravljam se

papravti travke i šaš

nad mojim minulim danima lebde

sunčana dolina postaje tiša

na zaravan se uspela

 

Ona

posjetilac stalni

koja još uvijek svoju ljubav boli

i miluje

 

Ona

sa sobom prti

jezero neisplakanih suza

u mome uvelom oku

 

Ona

radost iskri

ja joj kažem

volim te malena

 

Ona

nemoj sada da te štosom mlatnem

pobjeguljo jedan

i ja tebe ako će ti biti lakše

 

Ona

tako meni

po mahalski

zna da bi mi bilo drago

da me mlatne

kako to mahaluše rade

kao e-e-ej nekada

Ona