Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

 

 

 

zeleni velovi     nebo gori

Zeleni velovi                                                                     Nebo gori

 

Srđa zlopogleđa      krajolik nad bjelavama

Srđa zlopogleđa                                                        Zimski krajolik Bjelave

 

 

ptica trkačica      

Ptica trkačica                                                             Plava zavjesa

Herman Hese – Smrti, Sestro Moja

 

I meni ćeš jednom doći,

nećeš me zaboraviti,

slomiće se lanac ovaj

i mukama kraj će biti.

 

Smrti, sestro draga, još se

činiš tuđa i daleka,

nad nevoljom mojom stojiš

kao hladna zvezda neka.

 

Al’ jednom ćeš prići blisko,

ko buktavi plam,

samo hodi i ja čekam

da se tebi dam!

Bleki – Medi i Crni

 


Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

 

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život

 

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

 

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

 

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

 

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

 

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

 

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

 

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Možda me zato zovu Bleki

 

 

Ljubav je sve što insan u Gradu čednosti ima

 

 

 

 

grad čednosti forbeger

Modra rijeka sanja   Centofilija

Blažena Luca Copy (3) of ona spavau plavom

ona pod velovima-plava Dijete u oblacima

 

Sanjive ruže Vali

Ljubičice u polju šarenom  Dodir usan i pobjeglo proljeće

 

 

Ljubav Svjetlost blagdana

 

Krhkost  Svjetlost

 

 

Vatromet u našim srccima toliko blješti da mnijete – večeras je Novogodišnje veče.

A nije. Nikako nije.

Ovo je noć Žena i  Uspomena.

Tek je trava počela da cvjeta, a behar u sehare  mirisa odlutao.

Mi tako, ničim ponukani, razmišljajući o ljubavi pozovemo muziku, snove i sjaj nekih noći u pomoć.

Ono maleno i crveno , a krvavo zasnježi i iz zakutka ,svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja koje smo nekad sanjali i kojima smo se nadali.

No , stađuni su minuli . Snovi su ostali ,zaleđeni fotografskim lećama duše.

Grlice, nježna snoviđenja su odlepršala u susret svojim snovima i nadama. Nadamo se da im je ljubav, ona prava doletjela u zagrljaj.

U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega, sa mjesecem što jeca , u našem srcu , lelujalu nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango ,možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema svim ženama svijeta.

Sve djevojčice naše generacije : Dubravke Samek . Vokić,Časar i Viskić, Vojka Velimirović, Sanja Ratković, Zvjezdana Čučković, Alma Kurtović, Jelena Grbić, Maja Taubman, Demirović Aida, Ditrich Margita, Jasminka Džubur, Vera Vuković, Maja Taubman, Hadrović Fatma, Nadežda Nikolić, Aleksandra Saša Joković, Dubravka Banjac, Bešlagić Sedina, Vera Kuzmanović, Bakranin Jasminka …su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.

(Ima ih još toliko mnogo da ih ne možemo sve pobrojati, trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost).

A ima ih , kojima smo poetska imena dali i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .

A ima ih …

Jednom rekosmo, velikog mozga  nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim ljubavi.

I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih , nismo stigli da zavirimo u duše Princeza , Malene , Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, mile  Antonelle  , Sunčice,   pupoljka a  labudice, lepršave nevinosti …

A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!

U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I vjerujte , još uvijek smo.

 

Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih je život oteo.

Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželeli smo im svu sreću. Neke smo sretali, još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Vjerujemo da im je to ljubav prava donijela. Ljubomorni nismo bili, zaslužile su svu sreću ovog svijeta ,zbog divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja  ,poneki Mićkin gaj ili đardin.A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih.

Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče,za jedan ples ili jedan pogled,ali smo „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili.“Ponosni“ na sebe što smo dan,ime ili telefon zagubili,ponosno smo glavu dizali.A srca nam se kidala.Nekada smo greškom  papiriće zagubili.Kada smo ih našli bilo je kasno. Sada ne možemo ni da da se pitamo šta bi bilo da je bilo.

Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, svim srcem mladih tića što tak na staze života su kretali.Da su znale;neka bi se možda nasmijala;nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti ,jer osjećala je isto.A neke one naklonjenu humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:

„Idi,bolan,pa se liječi.”

Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva,a Bogami , ni serum protiv poneke zmija tu ne pomaže.Ipak znalo se , neke druge djevojčice su nam lječile skršena srca,kao što smo i mi znali da su one nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.

Koliko naših učiteljica.nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama.Većina je je odleprašala ,nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek paze na nas.

Prever nije bio optimista (ili  lažov) kad je rekao:

Poklanjam ti ružu za jedan dan,

a ljubav za čitav život.

Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:

Pokloni mi sebe

na koji stađun,

skrši mi srce,

a ja ću te voljeti čitav život.

Mnogo je više žena koje nismo upoznali,dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti.Svima smo

željeli ljubav poklanjati.

Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.

Priče ljubavne koje pišemo su proživljene silinom blesavih muških grudi ,pa bile one uske ili široke.

Imena nećemo pominjati.Bitno je da one to znaju.Sve ljubavi su bile predivne i jedine.Sve ljubavi su prave,osim onih najpravijih.Te skrše i ubijaju svaki damar srca .I zalede su samoj duši za čitav život.

Što bi rekao blesavi Serjoža:

“Tih godina smo sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.”

 

Ali neka,tako treba biti.Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja,nježnosti i ljubavi za sve buduće ljubavi.

U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav poklanjamo svim ženama naše duše,sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših umova i osjećanja.

Da su se kojim nemogućim slućajevim putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još kršenih srdaca.Neka,neka bi.Bitno je da se voli,da se voljelo,a daće Bog Milosti voljeće se i dalje.Još uvijek ima nade i vremena za ljubav..

Ponavljamo:u sve, baš sve djevojčice,djevojke i žene smo smo svi do jednoga bili zaljubljeni. I one koje smo znali,ali i one koje nismo znali. Ako nismo imali hrabrosti da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.

Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća,a opet neka se ne smiju pominjati,iz poštovanja prema životu.Godine su ih pogubile, pa nam žao osjećamo da nam ih je život oteo:što reče Poe:

“Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.”

 

Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.

Ovu veče posvećujemo njima,

jer Cvjetajevoj bješe :

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

 

Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.

A ako se opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.

I bi suđeno.

 

 

Oj, Izeti junioru – Mahalska rubaija

 

 

Oj, Izeti Junioru kud  se na put spremaš ,

sa jaranima Dodikom i Čovićem.

Ruku pod ruku ,svako svojim putem hodi,

od zemljaskog do džehenemskog pržuna.

 

Nije njima žao Banja Luke, banjalučkih teferića,

ni Mostara, mosta Starog ,mostarskih akšamluka,

ni Saraj'va grada čednog ,sarajevskih ašikluka

već im žao kože njine, što se pržit vječno mora.

 

O Izeti junioru,karala vas Bosna cijela

što ste  sebi i dahijama svojim silnim,

jaranima potčinjenim ,po Erdoganu amanećaru ,

jadan potlačeni  filđan begluk  nanijetio.

 

Boj se mahale ,i čaršije , i kad tiho spava,

i kad šuti ,mirom  miriše i ne prigovara,

znajte silnici vakat došo, Bijela tabija

za pogan se čisti sprema, suđena im robija .

 

Jesenjin – Kačalovljevom psu

 

Džimi, na sreću pruži šapu ti,
Ne videh takvu šapu od rodjenja.
De, na lunu da lajemo mi
I na vreme tišine i bdenja.
Džimi, na sreću pruži šapu ti.

Mili moj, ne liži, jezik posustaje.
Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu.
Ta ti i ne znaš ovaj život šta je,
Niti šta znači živeti na svetu.

Gospodar je tvoj i mio i znan,
I mnogi mu gosti u pohode dodju,
I uz osmeh svi su oni baš kontan
Da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prodju.

Na svoj način ti si vragolasto lep,
S tako milom, prisnom njuškicom u krug
Ne pitajuć nikog ništa, prosto slep,
Trčiš da se ljubiš, ko pijani drug.

Mili moj Džimice, kroz odaje tvoje
Prošlo je sijaset gostiju od prije.
Al ona međ svima najsetnija što je,
Da slučajno ona dolazila nije?

Doći će, zapamti i s uma ne sklizni
Bez mene, kad upreš u nju pogled živ,
Ti joj nežno ruku mesto mene lizni
Za sve što sam bio i što nisam kriv.

 

Malarme – Labud

 

 

Djevičansko Danas, živahno i krasno
zanesenim krilom da l’ razbiti smede
jezero sledjeno, s injem, kud se dede
letova zastalih lednik blistav jasno.

Negdasnji se Labud seća, ali kasno:
divan je, no zalud slobodu on htjede,
jer opjevo nije kraj gde da provede
vijek, kad mraz jalov sinu čamom strasno.

Vratom stresće bijelu tu smrt što je steče
prostorom kaznjena ptica kog poreče,
al’ na užas tla što perje joj sputava.

Sablast koja na tom mestu sjaji, prisno,
ukošen u hladnom snu prezira spava
zaodjenut Labud, izgnan beskorisno….

Zakon jačega – nagon i “razum”

 

 

 

 

Obično, nesmetano u američkoj divljini , žive jedni pored drugih, već eonima.

Zvijeri – grizliji i vukovi.

 Obilaze se u širokom luku i žive u nekom nepisanom stanju mira.

U prirodi jedino glad i borba za opstanak mogu poremetiti “idile”.

Buđenje iz zimskog sna je veoma traumatično za medvjede.

Nepozvan naići na gozbu vukova , dok stomak vrišti i urliče ,

hrane nema na vidiku , može izazvati sam0 jednu reakciju.

Napad i borba za meso.

Nekada i zvijeri nadvladaju nagon i proradi “razum”.

 Blago rečeno – zanimljiva situacija

 

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

   Mirisno nebo

 

 

Nebeske čarolije  Azurno nebo

Nebeske čarolije                                                                 Azurno nebo

 

Djelić neba  Prozračno nebo

Djelić neba                                                                      Prozračno nebo

 

Tirkizno nebo  Indigo nebo

Tirkizno nebo                                                                               Indigo nebo