Predponoćna galerija Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

 

 

Čarolija sutona                                                                 Uskomešano noćno nebo

 

 

Rajski valovi                                                                 Mjesečina i maglice – Make Love No War

 

 

Nevinost i krv                                                                   Modra rijeka , đardin i nebo

 

 

Vali i suton                                                                Uzbibani đardin

 

Predivni život

 

 

Poderano jedro                                                         Miris tuge

 

Njena raskoš

 

 

Iskričavost                                                                  Plavet i bodlje

 

 

Rjabina Uralska rjabinjuška / Song – Lyric -Prevod na bosanski

 

 

 

Вечер тихой песнею над рекой плывет,

Дальними зарницами светится завод,

Где-то поезд катится точками огня,

Где-то под рябинушкой парни ждут меня.

 

Ой, рябина кудрявая, белые цветы,

Ой, рябина, рябинушка, что взгрустнула ты?

 

Лишь гудки певучие смолкнут над водой,

Я иду к рябинушке тропкою крутой.

Треплет под кудрявою ветер без конца

Справа кудри токаря, слева – кузнеца.

 

Ой, рябина кудрявая, белые цветы,

Ой, рябина, рябинушка, что взгрустнула ты?

 

Днём в цеху короткие встречи горячи,

А сойдемся вечером – сядем и молчим.

Смотрят звёзды летние молча на парней,

И не скажут ясные, кто из них милей.

 

Ой, рябина кудрявая, белые цветы,

Ой, рябина, рябинушка, что взгрустнула ты?

 

Кто из них желаннее, руку сжать кому?

Сердцем растревоженным так и не пойму…

Оба парня смелые, оба хороши,

Милая рябинушка, сердцу подскажи!

 

Ой, рябина, рябинушка, оба хороши

Ой, рябина, рябинушка, сердцу подскажи!

 

 

Uralska rjabinuška

 

Veče tihom pesmom nad rekom plovi.

Daleki bljesak obasijava fabriku,

Negde tamo voz kotrlja vatrenim točkovima,

Negde tamo pod rjabinuškom momci me čekaju.

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Samo zvuci tihe melodije žubore nad vodom,

Ja idem do rjabinuške strmom stazom.

Na vetriću beskrajnom okreću uvojci lišća,

Desno okreće strugar u levo kovač.

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Danju u fabrici , susreti kratki , vatreni,

A naveče zajedno – sedimo ćutećke.

Letnje zvezde gledaju ćutećke momci.

Kome sam draža , neće otvoreno da kažu.

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Belo inje zemlju pokriva,

S pesmom ždralova jesen dolazi.

Al’ ostala je ona ista uska stazica u planini /kojom/

Mi još uvek, utroje idemo rjabinuški .

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ko od njih kome, čiju ruku više steže ?

Ludo srce ništa ne nemože da shvati…

Oba momka su hrabri, oba su dobri,

Mila rjabinuška, mome srcu ti presudi !

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

Ljuljačka trešnjinog behara

 

Nevinost

 

Rubinova fantazija

 

Čarolija sutona

 

Stablo

 

Poslijednja molitva

 

 

Još uvijek sutonom lebdi ljuljačka

trešnjinog behara onog ljeta Gospodnjeg

koje nikako da mine asi ti

čedna  u bijeloj vjenčanici

prozirnom  nebu   hitala

 

Sunce nisko polegnuto na rubinovom nebu

kroz krošnje ti miluje kose ruste

oreol anđela il svetice blještiš

a moje srce ljepotom sleđeno drhti

boji se  uže će ko život pući

 

Mnogo ljeta Gospodnjih minu

obojenih onim  u kojoj  ljuljačka leluja

ispod onog istog rubinovog neba i Sunca

iako  trešnja oronula raspukla se

ćutim tvoj  smijeh

 

 

Još uvijek sutonom lebdi ljuljačka

trešnjinog behara a ja  klečim

na kiši pokraj puteva

što steru vrijeme molim se

zaboravu da mi te vrati

 

Bože ljubavi  i milosti

oprosti mi  tugu moju

život je prelijep

vraća sve

i behar i ljubav i nerazbor

 

 

 

 

Indexi – Bilo je to vrijeme ruža / Song – Lyrics

krajolik nad modrom rijekom  Zemlja svjetlosti  Nevinost bez žaštite  Predvečerje

Bilo je to vrijeme ruža

što rasle su za nas draga

kad smo prvo cvijeće brali

kad smo samo samo znali

za sunca sjaj ja i ti

govor cvijeća šapat taj  m

ti i ja tad smo znali sreću nać

 

Bio je to svijet stvoren radi nas

bila si ti zbog koje svitaše dan

bila si ti i bila je ljubav sad zanam

da bila si ti sav život moj

bilo je to vrijeme ruža

što rasle su za nas draga

kad smo prvo cvijeće brali

kad smo samo samo znali

za sunca sjaj

 

 

 

A šta je to sevdah

 

Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  Afroditin lug

 

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

 

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

 

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila tujinka. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i nježno maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.

Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto , već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili , kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija i božijih hramova, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko , samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Lucije, Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće…, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Amele,Sonje, Anđele…., iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica plavi čuperak Ljiljana, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke  . Ko će ljepote , radovanja zaboraviti ,ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajku pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Lepa Vranjanka – Božidar Stošić / Song – Lyrics

 


Nijanse tuge Zaleđeno jezeroRasuto srce

 

Vranjanka

Volela me jedna Vranjanka

mladost mi je kod nje ostala
nit je Sofka, nit je Kostana
vec najlepsa Lela, Jelena

Ref.
Pusto, pusto, pusto mi je sve
nema, nema moje Jelene
dodji, dodji Lelo, Jelena
ti si moju mladost odnela

Ko zna gde je moja Vranjanka
lepsa od svih, lepa Jelena
sve bih dao kad bi saznao
ko je moju Lelu ukrao

Ref.

 

Lara Fabian – Adagio / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

Prelepe boje ljubavi   Raspjevani đardin   Moje čežnje

 

Adagio

 

Non so dove trovarti

Non so come cercarti

Ma sento una voce che

Nel vento parla di te

Quest’ anima senza cuore

Aspetta te

Adagio

 

Le notti senza pelle

I sogni senza stelle

Immagini del tuo viso

Che passano all’ improvviso

Mi fanno sperare ancora

Che ti trovero

Adagio

 

Chiudo gli occhi e vedo te

Trovo il cammino che

Mi porta via

Dall’ agonia

Sento battere in me

Questa musica che

Ho inventato per te

 

Se sai come trovarmi

Se sai dove cercarmi

Abbracciami con la mente

Il sole mi sembra spento

Accendi il tuo nome in cielo

Dimmi che ci sei

Quello che vorrei

Vivere in te

 

 

Il sole mi sembra spento

Abbracciami con la mente

Smarrita senza di te

Dimmi chi sei e ci credero

Musica sei

Adagio

 

Adađo

 

Adađo

Ne znam gdje da te pronađem

Ne znam kamo da te potražim

ali čujem glas

vjetra o tebi

ovo duša milosna

čeka na tebe

adađo

 

U noći bez dodira

snovi bez zvijezda

slike o tvom lice

polako blijedi

ali opet se nadam

da ću te naći

adađo

 

Zatvorim oči i vidim te

Mislim da nalazim put

do vrata moje

agonije

osjećam ovu muziku

koju sam izmislila za tebe

 

Ako znaš kako da me nađeš

ako znaš gdje da me nađeš

grli me u mislima

ugasi sunce

ispiši ime na nebu

reci da si tu

jedino što želim

to si ti

 

ugasi sunce

grli me u mislima

izgubljena sam bez tebe

Reci mi da si tu, a ja ću vjerujem

jer muzika to si ti

adađo

 

Dragutin Tadijanović – Skinuo Bih Šešir Pred Gospodinom

 

Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,

od hiljadu devesto i devetnaeste,

na gvozdenom crnom križu

visi Naš Gospodin Isus

srebrnom bojom namaljan.

 

Zimi je sav u ledenicama,

ljeti ga nebesko sunce žeže:

Kad se za nj, s kiša, uhvati rđa,

on ponovo bude premaljan bojom

zlatnom, srebrnom.

 

A ja?…Uvijek bih dolazeći

u Rastušje, pri povratku

iz daleka grada, tužan, svite glave,

pred srebrnim Gospodinom

s pobožnošću skinuo šešir…kad bih ga imao.