Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

 

 

himna-jeseni  dardin-krhkog-cvijeca

Himna jeseni                                                                                Đardin krhkog cvijeća

 

svjetlosni-kolaz    jesenji-kovitlac

Svjetlosni kolaž                                                                          Jesenji kovitlac

 

zlacani-dardin    velovi-lebdece-jeseni-nad-modrom-rijekom

Zlaćani đardin                                                           Velovi lebdeće jesni nad Modrom rijekom

 

jesenji-oblaci-ii   snenost

Jesenji oblaci II                                                    Snenost

 

vali-se-pjene  snijeg-se-nadvio-nad-jesenjom-carolijom

Vali se pjene                                                                     Snijeg se nadvio nad jesenjom čarolijom

 

naznake-svitanja  jesen-u-kovitlacu-prvoig-snijega

Naznake                                                                                     Jesen u kovitlacu prvog snijega

 

carolija-lebdeceg-dardina  blijedo-i-zuto

Čarolija lebdećeg đardina                                            Blijedo i žuto

 

rajska-kisa  iskricava-staza

Rajska kiša                                                                                         Iskričava staza

 

pihtijasto-zimsko-sunce-ii  snjezni-vodopad-ii

Pihtijasto zimsko sunce II                                 Snježni vodopad II

 

Aleksa Šantić – Čekanje

Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da –
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom – oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

Bleki – Djetinje oči boje nevinosti

Molitva

Čarolija

Vjernost MBS

Zvjezdice u violetnom beskraju

**

ako te žena kamenom

krivac si

ti nju ljubavlju

možda se iskupiš

 

tada pospi latice ruža

mirisom njenih snova

obasjaj nježnošću

uzdrhtalost njenih skuta

 

položi usne

na krstalne grudi

iskrama njenih nadanja

pleši opet si tu

 

vidjećeš vjerovanje

u očima djetinjim

boje nevinosti

orošenih kapljicama nade

 

Kemal Monteno – Ivana / Song -Lyrics

 

 

   
Ko da ti kaze, Ivana
da tebi pjevam, Ivana
da tebe sanjam, Ivana
da tebe pratim, Ivana
za tobom patim, Ivana
o moja Ivana

Ko da ti kaze, Ivana
kad niko ne zna, Ivana
za nasu tajnu, Ivana
sto je u nama, Ivana
i zivi s nama, Ivana
o moja Ivana

Ref. 2x
Ko da ti kaze, Ivana
kako te zelim, kako te volim
ko da ti kaze, Ivana
kakva je ovo rana

Ko da ti kaze, Ivana
da tebi pjevam, Ivana
da tebe sanjam, Ivana
da tebe pratim, Ivana
za tobom patim, Ivana
o moja Ivana

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crnilo

 

Crno i crnilo 

 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine oprije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost kako ona sama sebe ocrni. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona je saučesnica poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi.

„U početku lagani pad rasta svjetski vodećeg gospodarstva SAD-a doveo je spekulativno precijenjeno tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima u oktobru 1929. do sloma (“crni utorak”). To je dovelo do okretanja tokova kapitala. Kapital, koji je u godinama prije toga bio investiran u druge nacionalne ekonomije, na brzinu je povlačen. U Europi (ali i u drugim zemljama svijeta) je to povlačenje kapitala izazvalo najteže oblike krize u njihovim ionako slabim ekonomijama. U cijelom lancu događanja došlo je do masivne nezaposlenosti i ogromnog pada međunarodne razmjene.“ ( Izvor vikipedija – Velika gospodarska kriza)

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događaja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila zemlja velikih gradova. Postala je zemlja kolone koje su lutale širom kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

 

Nigdje nema posla.

 

Prvo su započeli traganje za korom hljeba u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice.

Tako se lakše umire. Od gladi, malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku. Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Oni su višestruko mnogo brojniji.

Dugo sam razmišljala da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznala. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako u ruke mi je dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i talijanski jezik. Američki Italijan piše nekome (vjerovatno roditeljima ili sestri):

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope.

A vi morate pjesme ljubavne da pišete

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im čitaš. Jer u njima je čitav njihov život, koji neće proživjeti..

Znate li to kad joj pjevate, voljećete do kraja života, jer one tako žele.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje. Male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona.

Ne, ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti lakše. Vratiće im prizore davne. Nije važno što su tužni i što bole.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ne znate.

Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok ona odmara do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i sam za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život.

Tu svijetlost ponekad oblije plavet i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijeće, koje bi preko noći naraslo. Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Lako je za djecu sanduk napraviti. Nema tu posla i treba samo malo materijala. Par daščica.

U mojim ušima je uvijek neka naša kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći. Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao.

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja više nema ni snage da gleda kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od svjetlosti kretala se smrt. Strpljiva i pokunjena. Svjetlost je prišla smrti i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć i osvježi se. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji.

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona moje malena što mu život  znači. Ali, bebica moja je postajala prozračnija.

Vatra se se skoro ugasila, pogledao u ženu. I Ona je usnila. Otvorio sam Evanđelje, moju utjehu i zalegao kod malene. Ona je još bila tu.

Postajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče.

 

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da sam tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mu slijeće na lijevo rame. Kljunom mu dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam ju je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba zapadaše  i leprešala ka nebeskim dverima. Ne zna šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama. Bio sam umoran. Normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–           Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–           Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–           Nemoj mila, štedi snagu.

Znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je dockan za sve.

Ili nije?

–           Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

 

Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

–           Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

 

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on je htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih francuskih, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

 

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

–           U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

 

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.

 

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

 

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

–           Mili, moj. Dobri moj, volim te.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

–           Volim te ljubavi moja jedina.

I klonula. Da i ona je usnula.

Pokopao sam je pored kćerke. Na grob sam joj mali krst stavio.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Nije mu srce prepuklo. Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

 

Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode – Mjesečeva bajka

 

 

 

Mjesečeva čarolija

 

**

 

Gledam ; jedna krhka ljepota drži moju sliku u ruci,miluje je dugim. savršeno oblikovanim ,

savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim

uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole.Kao da mi ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od

sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća razbojnih , nježnih velova klize jedne druge Krhke

ruže koja odavno sni ,boli, i otima se sa slike, ali joj ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u

vremenu  kojeg više nema, ali postoji i opstaje u sjećanju i  u bojama , ukoliko one  uspiju zarobiti oko

posmatrača.

 

 

A bilo je to  odmah,par trenutakai  iza ponoći  na Badnju veče 1984.

Daleka prošlost?

Smiješno. Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti ,kao da je tek sekunda protekla od

tog nestvarnog sna.

 

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što je mila Luce odlučila da ode na bolje mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo umorna, ležala  na bijelom ležaju dosanjanih

snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena mekim jastucima ,mirisima i dodirima

presvučenih   bojama istinske ljubavi.

 

Pomogao sam joj  da se obuče u anteriju otkinute od dnevnog ,prozračnog neba i da joj raspletem

kose,nestašno igrajući ,se sa njenom djevičanskom raskošnom ljepotom;iako vrijeme za igru nije bilo

najprimjernije, a opet u njenom pogledu slutim ljubav i zahvalnost; potvrđuje – uvijek je vrijeme za

ljubav i milovanje.

 

Bože mili,kako je samo lijepa ,misli on.Ja za sebe nemam želja.Sve su uslišene.Molim te,samo još ovaj

jedan jedini put, Oče moj ,podari joj mirnu smrt.

 

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao.

 

Noć je tako čista i blaga sa ogromnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš

biljurni prozor,slaveći ljubav , ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera,ili je jendostavno

bio faciniran mirnoćom, sa kojom je smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, pokraj vatre sjedila i sama

očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo

brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

 

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama

Trebevića.Nalet svježeg vazduha  probudio je dubok uzdah,donio sladunjavo gorki  miris borovih

iglica,škripu snijega koja je odavala nejaku srnu, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći , jer

nevinosti nikad ne nauče igru zla, raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost ,koja se u pramenovima

slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu ,i jednom

nebu na koji ona , željna mira,  uskoro mora poći.

 

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti ,koja niže  niske

bisrenih suza, koje su nesakrivene , i nekako prkosno  , ipak stidljivo  krile u mome pogledu.Toliko ih

je bilo da bi čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile. No, njih nikada neću pustiti. Zaleđene su na

Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjesec, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije

pogledom i mišlju obuhvatio.

 

Prelijepa je ova noć; ona mnije, čini mi se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče moja Modra rijeka,

a ovaj prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

 

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja.Mjesečina se zaplela u njenu kosu ,nestvarno tvoreći oreol

oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

 

U meni straha ni,svjesna sam da moje  vrijeme tek počinje;napokon će otići našoj Malenoj, zbog ovog

blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

 

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

 

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad

zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom!

 

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Muzika je sama lelujala,ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin,nismo to mi izgovarali, ni smrt ni ja.

Ljubio sam  joj ruke.cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.milovao kosu,

koja je sve manje iskrila,glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale,govorio da je volim,

da je ona moja malena ,koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luca je postajala prozračnije,skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Postajala je svetlost,Bolero gudi , spajajući iskon i prolaznost ,pripremajući ,uz pomoć neba i Mjeseca,

nebeske pute ,olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali

njoj uglavnom bolnom putu. (Zvjezdice su bile previše tužne i sakrile su se ,bojeću se usuda , da

svojom nespretnošću nešto ne promijene u svome  rasporedu . )

 

Njene prelijepe oči  u snu se smješe,srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar,

pamte.

 

Malena  je zaspala…Dvadeset četiri sata je spavala….Toliko je bila umorna…Više se nije probudila,

više se nije probudila…više se…

 

I onda, odjednom ,ne znam kako,njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na

mojim usnama ,njena ruka u mome srcu,njena ruka u mojoj duši.Ukočio sam se,obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Ona je još bila tu, ljubim je ,ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela otvoriti,samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

….

Nikada nisam zaplakao.Nisam se usudio.

**

 

Vrijeme sadašnje.

Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudna , puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva čarolija?”

 

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju, zabunom , zaboravili smo prikantati cijenu.”

 

A mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u

pravu,

A opet možda i neće, jer  tamo je vode i njome  hode Mak, Meša,Pjevač  i ovaj   kameni svjedok , koji

je bojama i suzama zaledio i oplemenio prizore  iz Mjesečeve bajke.

 

**

 

Slika se nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

Dobrinja III

Trg Sarajevske olimpijade bb

tel. 033 465 404

 

( A ima jako, jako  mnogo , lijepih i nježnih slika sa neokačenim cijenama; i još više neokačenih

prizora, koji samuju , šute u Seharama uspomena i ljubavi ,  i još uvijek i svjedoče i sniju o ljepoti

života.)

 

 

 

Josipa Lisac – O jednoj mladosti / Song -Lyrics

 

 

Jedna mladost, jedan svijet nade

Raste tiho u srcu tvom

Drugi za te ovaj svijet grade

S malo prave istine u tom

 

Pričaju ti price te

I svaka ima svoj sretan kraj

Al’ prešućuju da taj svijet krade

Bas tvog sunca sjaj

 

Jedna mladost, jedan san sreće

Al do nje jos dalek, dug put

I dok srce na svoj put kreće

U taj svijet ocvao i žut

 

Odjednom ćeš shvatit sve

Kako nigdje nema plamena tvog

Poput mrtve rijeke svijet teče

Bez cilja svog

 

Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet

Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet

Možda, tko zna, jedna od sretnih

Jedna od tisuću bit ću baš ja

Tko da zna

 

 

Bleki – Mnogo toga ne znam…

Mnogo toga ne znam…

ali ako kažem da znam šta je smrt

mnogo smrti

boli i tuge

a su mi vjerne druge

neću reći ništa novo

 

Svaki tren je razlog za veliku brigu

ali neću to

nije mi u damaru

 

pomolim se Bogu Milosti i Ljubavi

zamolim  oprost grijeha

i prelijepi život ide dalje

 

Da sam bilo kada zastao

jadikovao

ne bih volio i živio

 

Bio bih samo jadni čangrizavi starac

koji baš i ne voli život

 

Ja Konj

vagabundo

izabrao život i ljubav

i bio sretan koliko se moglo

 

Sreća zavisi od voljenja

a volio sam jako mnogo

jedna  mlada i neuka reče

prečesto

 

sve je u parovima

koliko sreće i radovanja

toliko boli i tuge

 

zašto bih se ikad brinuo

gubio ono malo kalendara

nedostajućih

 

A najbitnije!

 

Shvatiš  da treba poklanjati

ljubav

nježnost

radovanje

bezuslovno

svakoj Princezi kojoj je potrebno

 

Dame uvijek biraju

pod Zvijezdama

po srcu

Nebom kao svjedokom

zar ne

 

Hedi Lamar

 

 

 

 

 

 

Hedviga Eva Marija Kasler bijaše njeno pravo ime.
Eva Marija sasvim ugodno bi zvučalo i  kao Ave Marija,ali ništa ne radimo zbog dnevnih potreba.Kad slažemo mi to  složimo onako kako dolikuje: ljudski , iskreno,od srca.

09.11.1913,- Rođena je austrijska glumica Hedvig Eva Marija Kasler : sa hrvatom Zvonimorom Rogozom je 1933. godine snimila film Extaza .Većina ga smatraju prvim erotskim filmom u povijesti kinematografije.

Historija kinematografije je zapisuje kao prvu ženu koja se je viđena potpuno naga.

Gledali smo taj film. On je snimljen u crno bijeloj boji.

Jadna krhka bijela grlica na obali pri samoj vodi.Plaši se da uđe.Vi osjetite strah i jezu koju djevojčica osjeća.Nijema molitva ka nebu ali ipak mora ući. Nema druge

Šta će ,gleda u nebo ovo joj se smiješi jer vidi njene grudi ljepše od Afroditinih. Strše ko dva nestašna oblačića na njegovom plavetnilu. I oblak kao ni mi ne skrećemo pogled sa đardina koji svježinom i mirisom popunjavaju krajolik.

Kažemo ne stidimo se jer nismo voajeri. Imamo osjećaj da smo u Luvru ili Pardu; ma ne ni tamo;već u nekom muzeju samo nebu znanom. Gledamo pramajku Evu koja sa čednošću one druge majke Marije prilazi vodi i uranja se i gubi njoj.

Ulazak u vodu mijenja sve. Nestaje grlica krhka i javlja se labudica. Sve radost i zanos ovog svijeta je tu. Labudica bijela je razigrana i pohotna Eva koja sa vodom ljubav vodi prvi put i nimalo se ne stidi. Čini se da ima boli.Da li se sa žaljenjem sječa raja.Kto to zna.

Režiser je doziva,kaže ispucali smo film .Vremena 1933. g. su bila kokuzna .  Hedvigu nije briga,hoće da uživa . Na njenoj strani je Eva i Keslerova. Hoće da se igraju i jure. Matrija je malo zatečena i u nedoumici. Možda sve ovo nije vrijedno neba. Uzalud se brinula

Ovo su savim naivne i dječije poetske scene i predstavljaju najpitkiji dio filma.

A oni nama bez imalo stida : erotika.

Erotika je u vašim umovima ,odgovaramo im ;estete koji su o ljepoti učili od žena.

Ameri se namah zaljubili u našu krasoticu i priveli je preko bare sebi.

Očarala ih se “najlješa žena Evrope”. Kažu joj; sada si Hedi Lamar ,američka glumica.Tako oni rade. Ukradu,premijene ime i etiketu i svojataju.

“Najljepša žena Evrope tog vremena“je imala šta pokazati.Vjerujemo da je mnoga srca slomila.Naše nije,samo ga je dojmila.

Nismo imali prilike pogledati ostale žene Evrope te epohe tako da ne možemo suditi o tačnosti navoda.Ali bila je prelijepa po mjerilima svih epoha.