Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

kesten  seboj

Kesten                                                                              Šeboj

 

jesenja-idila  kruska

Jesenja idila                                                                                       Kruška

 

jabuka  jesenji-potpuri

Jabuka                                                                          Jesenji potpuri

 

njezni-obrisi  cudesno-nebo

Nježni obrisi                                                                  Čudesno nebo

 

plavetni-ledenjaci  proljetna-igra

Plavetno ledenjaci                                                             Proljetna igra

 

mjesecev-vjetar  rajsko-drvo

Mjesečev vjetar                                                                           Rajsko drvo

 

ceznje-zakopane-duboko-u-nama   iskrice-u-sivilu-svakodnevnice

Čežnja zakopana duboko u nama                                Iskrice u sivilu svakodnevnice

 

Rose potpuri  Inino cvjetlucanje

Rose potpuri                                                                        Njeno svjetlucanje

 

 

 

Tatjana Lukić – Grehota

 

 

II

 

namilice dahću naš glasne žice

 

slavi stvari

drek na usni

groktanje

i rika

 

sve u blebet pretočeno

 

ne sričemo tajne znake

niti slutnju dodiruježzvon kamenadrhtaj vode

 

pod jezikom truli tepet

tihne govor raslinja i biljažžo ušne školjke vosak

slamaju se čarlijanja ptičija

mru mrmori i gatke

 

pred besjede bijesnom stražom

pognu glavu plodna šutnja

nesta nijema slova

 

zijezde nam riječi mjesto repatica

 

tko li zgriješi

i dade nam pravicu

da govorimo stvari?

Bleki – Biće oni dobro

 

Čovjek je uzeo  štrik
dijete u vremenu
koje ne prolazi
shvata
svaki kraj je dobar
osim onoga koji je loš
laneni ili konoplji
svejedno je
samo nek drži
mada kažu
mokar je elastičniji
objesio ga o trešnjino drvo
pokraj plavetne rijeke
potegao uže
zategao
dobro je
ne misli on
nije ga briga
šta će drugi reći
grana je čvrsta
konopac će držati
još samo da  se objesi

ljuljačka bijela
za sunčicu
možda jednom navrati
u Galeriju sa njenom slikom
obješenom na zidu
na počasnom mjestu
među bojarijama
srcem djetinjim  tkanih
biće oni dobro

Fragmenti o Bolu – Dio VII – Posudba II dio

 

Dio II

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Fragmenti o Bolu – Dio VII -Posudba I dio

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.

Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu.

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne,m're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti.Autista skoro postao.

Jok.

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u treći razred guslareve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama odsanjati.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu , onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić padne i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Duša se vraća još veća i jača. Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže. Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome. Znam da će me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje, da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži.

Kraj I dijela.

(Drugi dio u 21 09.)

Boli li te Duša kao mene život moj

 

Krhka ruža

Priceza moja

odlazi

naši puti više nisu isti

a  duša jeca  cvili

kao glas Jermenke

što mi pjesmom tugu liječi

a ne može

boli boli

nebo muči

Tišina i sni

rasuli se

Modrom rijekom

ubija ubija

tuga tuga

zvjezdice  sestrice

rosom mi lice okitite

mladoženja vam bolan  mre

boli li te duša Mila

kao mene život moj

 

 

 

 

Ljermontov – JEDRO

 

 

 

 

 

Bjeli se jedno  usamljeno

kroz plave morske magle sjaj –

Šta traži u ovom svijetu stranom?

Što ostavi svoj rodni kraj?

 

Talase mreška vetar svježi,

i škripi jarbol, povija s ekao prut;

ah, ono nit od sreće bježi

niti je do  sreće njemu put! –

 

Pod njime plave vode jure,

Nad njim je jarkog sunca vir…

A ono večno hoće bure,

Kao da oluje daju mir!

 

 

Kada horor postaje stvarnost- Urbane legende koje su se desile

 

 

 

Ljudi suveliki lažovi i manipulatori.

Vole izmišljati stravične priče, da bi ostavile dojam na sagovornika.

Uspiju li , priča se prenosi , od uha do uha, dok ne postane više od izmišljotine.

Kako je seljaka sve manje, tako nastaju ove urbane priče,

koje protokom vremena postaju legende.

 

Neke se ostvare nakon što su ispričane.

Neke zaista imaju uporište u stvarnosti.

Desile su se.

I to nije igra realiti šou.

To je vrlo tragična smrtonosna zamka za mnoge , posebice za žene.

 

 

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

 

 

 

 

plavetni-krajolik  zelena-rijeka-radosti

Plavetni krahjolik                                                                          Zelena rijeka radosti

 

Raskoš jednog sna  Jesen na dolasku

Raskoš jednog sna                                                      Jesen na dolasku

 

Grad  Dječije mahnitanje

Grad                                                                                    Dječija mahnitanja