Cvijetanje Zeleno tkanje
Božur cvate
Dugini velovi nad modrom rijekom Cvijetna refleksija
Ljubićice
Fragment – Bokor ruža Ljubičasto tkanje
Proljeće kao krhkost Zeleni velovi
Nestvarna krhka ruža Raskoš zaljubljenog đardina
Cvijetni vodopad Krhki dan
U srijedu smo se prvi put sreli,
a do tada se nismo znali.
U petak smo se zavoljeli.
U ponedeljak posvađali.
Opet je sreda. Sad svima kažem
dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepša ni draža
od drugih devojčica koje znam.
Pa kad je sretnem – oči krijem.
Zviždućem. Gledam u nešto drugo.
I mislim: zbilja, svejedno mi je…
Al okrećem se dugo… dugo…
Slomljenom
tugom vlažiš krpice lutke jedine
krvavom
od poderanih skuta svojih
vrištećom
od bespomoćnih veleva djetinjosti
suznom
od bola nebeskih putanja
milostivom
od oprosta Gospodara svijetova
nedostajući
još uvijek me tugom lome seni
pitajući
gdje si sada krvava djevice mila
bolima
roseći dane što sanjaju naš poslijednji ples
nevinom
nježnošću naš đardin srećom zalijevani
anđeosku
ljepotu djetinje ljubavi snijem
brišući tugu
vlažnih krpica lutkice tvoje
boliš me malena
a gdje si sad
samo se barem treptajem lišća
i kapljicom nade javi
Jedan od najpoznatijih suvremenih teoretičara zavjere , oliti dimnih zavjesa Dejvid Ajk tvdi:
Mjesec je napravila civilizacijama koja već milionima godina živi u njemu.
Pošto je zadnjih 25 godine lupatao o svemu i svačemu, sada mu je glavna preokupacija postao mjesec.
Ne znamo da li ga je po čelenki lupila mjesečnica ili je u PMS fazi, ali navodi (blago rečeno)
zbunjujuće informacije.
Kao ozbiljni ljudi ,serioznim napisima prilazimo mahalski seriozno,
pa pokušavamo sagledati argumente svake strane, napose serioznih kreatura.
Zabrinuti smo jer nam trube da Mjesec nije Mjesec , već da je špijun koji kontroliše ljude.
Dejvid Ajk se poziva na naučnu zajednicu koja je ustvrdila:
Mesec ne bi trebalo da se nalazi tu gde jeste i da je on jedna velika anomalija.
Fizika još uvek ne može da objasni zašto planeta veličine Zemlje ima satelit koji je toliko velik u poređenju s njom.
Prirodnije bi bilo očekivati da Mesec ima prečnik od oko 60 kilometara, a njegov prečnik zapravo iznosi više od 3.000 kilometara
Pročešljali smo ozbiljnu – akademsku naučnu zajednicu ne nađosmo ni jedno uporište za njegovu tvrdnju.
Ike je na sasvim „naučno“ zaključio da Mesec mora biti veštačka tvorevina,
a ne da je nastao sudarom Zemlje i još jedne planete kao što čitav naučni svijet tvrdi.
I sada biser:
„Ne postoji nijedan dokaz o tome kako je Mesec nastao, a po fizici on ne bi trebalo ni da postoji“.
Nešto razmišljamo:
„Ne postoji nijedan dokaz o tome kako su Univerzum , Mliječni put,Sunčev sistem, Zemlja nastali,
a po fizici Dejvida Ajka ne bi trebalo ni da postoje“.
A opet Ajk postoji ,kao i neuki koji puše njegove teorije.
Ipak , pitamo se , odakle anomalija u Ajkovom mozgu. „Prosječna zapremina ljudskog mozga se kreće oko 1400 cm3.
Pokazalo se, međutim, da zapremina mozga nije srazmjerni pokazatelj inteligencije neke osobe,
jer su zabilježene osobe koje normalno funkcioniraju i sa volumenom u rasponu 700-2000 cm3.“,
ali IQ pojedinih ne funkcionira sukladno ganglijskom sustavu koji posjeduju.
I normalno taj ganglijski nervi sklad „dubokoumno“ zaključuje:
Mesec je šupalj, što je dokazala činjenica da je zazvonio kao zvono kada je 1969. godine svemirski modul udario u njega.
Spoljni omotač Meseca veoma tvrd i da sadrži minerale poput titanijuma, obrađene metale poput mesinga i elemente uranijum 236 i neptunijum 237 ,
koji do sada nisu pronađeni u prirodi.
I shodno tome Mesec je savršeni svemirski brod koji je izgrađen na superioran način.
Eto to je taj naučni dokaz koji nam je nedostajao, da dokažemo kada komarac sleti na Ajkovu glavu da ona odzvanja kao svaka šuplja tvorevina.
Nismo primjetili da je Ajk bio u bilo kojoj Apolo misji ili bar surađivao u NASA laboratorijama,
koje nikada nisu utvrdile bilo šta slično iz njegovih navoda.
No ,požurili smo sa navođenjem činjenica , jer Ajk nije istrošio sve argumente:
„Vrlo je verovatno da je u pitanju jedan drevni svemirski brod čija je unutrašnjost puna goriva za motore i materijala i raznih uređaja za posmatranje i druge stvari. Drugim rečima, to je jedna svemirska Nojeva barka i nije isključeno da se u njemu nalazi čitava jedna civilizacija već milionima godina“.
E, napokon nam je sjevnulo.
Sada nam je jasno što Kreacionisti nikako ne mogu naći Nojevu arku, a on im ispred nosa svako veče
bljšti.
I sada nam jasno za vanzemaljske posjete zemlji.Mjesečari dolaze na zemlju da se napiju vode,jer je na mjesecu nema.
Međutimima razlike i u razmišljanjima među maloumnicima, koje nas zbunjuju.
Ajk tvrdi da su Mjesec i Noeva arka stari milionima godina, a kreacionisti „naučno“ tvrde da je Zemlja stara šest tisuća godina.
Naučni svijet da je Sunčev sistem ,Zemlja i Mjesec nastali prije oko 4,5 milijardi godina (koja stotina miliona godina gore dole).
Nismo „pametni“, kome vjerovati?
Šta vu mislite?
Mila
Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga i mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.
Bože mili , koliko ja to godina imam.
Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.
Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.
Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.
Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.
Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.
Mi sada samo želimo da smo jedno.
Ti me upitno gledaš?
Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.
Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.
Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.
Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.
Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.
Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.
Krešendo.
Bolero tuguje.
Tišina.
Oko muzike i nas sve zanijemilo.
Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.
Mjesec to osjeća i smiješi se.
Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.
Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.
Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.
Krešendo.
Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.
Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.
Da li to Mjesec ili Ravel lude?
Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.
Ruke se dodiruju.
Poljubac?
Ne,još!
Dvojba, ne , nimalo.
Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.
Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.
Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.
A onda?
Bolero skoro da vrišti.Klizi.
Vivo,vivače!
Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.
To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.
Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke milovanja, ruke su ljubavi to.
Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.
Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?
Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.
Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.
Bolero posustaje.
Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.
Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.
Proljeće i dobrota.
Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.
„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.
„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.
Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.
Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.
Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.
Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.
Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.
Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.
Na obzorju se zlu izgubilo trag.
„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.
„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…
****
Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.
Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.
Ali je prelijep i sunčan.
Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.
A možda i griješim.
Zbog časnosti.
Laku noć mila
Dopisano,
Učila si me;
ako se nešto i prećuti , nije laž.
Ipak oprosti mi.
Alelujah
Hvalite Boga u svetilištu njegovom,
hvalite ga svodu slave njegove!
Hvalite ga radi silnih dela njegovih,
Hvalite ga po visokom veličanstvu njegovom!
Hvalite ga uz glas truba,
Hvalite ga uz psalitar i harfe!
Hvalite ga s dairama i igrom,
hvalite ga uz žice i svirale!
Hvalite ga uz zvučne cimbale,
hvalite ga uz gromke cimbale!
Sve što diše neka hvali Gospoda!
Aleluja!
No comment!
(Ima još.Tomovi i tomovi.Samo pritisnete google.Glava boli!)
Led se topi
Čamac
Vrijeme plovi
Izvorište lotosa
Rijeka vjernosti
Led se topi
Dovoljno da moj čamac
Nježno zaplovi
Izvorištu lotosa
Rijekom vjernosti
Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te posljednje riječi.
Posljednje riječi
mogle bi nas zavesti.
Previše živo
da se drže teme.
Neoprezno
mogle bi da dodirnu
buduće vreme.
Prerano da sahrane
nešto u nama.
Mogle bi da nemaju
ništa da kažu.
Mogle bi da govore
preko svake mere.
Da nam kažu
previše sve.
Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te posljednje riječi.
U posljednjim riječima
zatvoren je tetreb.
Pred zoru je sa njine strane obično muk…
Pod velom magle zvecka osmi kozački puk…
I svu noć mi inje kamuflira šinjel uz polegli brest…
U inat ću i ovo pismo poslati… Znam: “ime i adresa nisu poznati”…
Dok tikvan-poštar ne skonta ko to čeka sa fronta… Kakvu dobru vest…
I tek da znaš… Ovo na slici je naoko pitomi pejsaž Galicije…
Al mira ni čas… Sve živo pali na nas…
Fotograf jedini metkove špara…
Oberst kao lud olovo rasipa, fotograf jedva katkad okine sa nasipa…
Na nadošloj Visli se soldati stisli… I svima su nam pomisli… Daleko…
U sumrak je sa njine strane obično žal…
Zatuži ađinokaja ko ranjeni ždral…
Al postane krotka kad drmne je votka… Onako “na belo”…
Pod mojom šapkom lavovi se baškare…
U snu mi pleteš beli šal za maškare…
Sva se pobrka pređa kad te obgrlim s leđa… Kao violončelo…
I tek da znaš… Mesec u žici je… Zvone na večernje zvona Galicije…
I neka mi to ne uzme nebo za zlo…
Al ti si jedino čemu se molim…
Brinuću već ja… Nemoj ti brinuti… Ma, da sam teo već sam stoput mogo ginuti…
Dok otiče Visla… Natraške, van smisla… I kreću jata pokisla… Daleko…