Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Rajski đardini II

 

 

Vinograd    Visovi

Vinograd                                                                               Visovi

 

Staza  Terarijum

Staza                                                                                         Terarijum

 

Pritke  Mećava

Pritke                                                                                Mećava

 

Tišina vreba  Noć polako pada

Tišina vreba                                                                        Noć polako pada

 

Val smrti   Poslušno more

Val smrti                                                                               Poslušno more

 

Duše lete u nebo  Smrt je na usluzi

Duše lete u nebo                                                                          Smrt je na usluzi

 

Razdvajanje   Svjetlost u tunelu

Razdvajanje                                                                          Svjetlost u tunelu

 

Satifaction  Cvjetni valeri

Satisfaction                                                                            Cvijetni valeri

 

 

Bleki – Djeca ili grlice

 

 

Nekad ti se posreći

a ti malo imaš veze s tim

tek zov prirode

rodi ti se dijete

tić slatki

sreći nikad kraja

jer i grlica je tu

zbog tog tića

te grlice

zbog te djece bedara tvojih

utkane u pore života

počinješ da shvataš greške

i sve one grlice male

ona ili one

svjejedno je

što ostavljale su ti slatku

punoću tragova

duboko usječenu u grudi

ordenje okačeno u nutrini bola

da samuje i vrišti

što se desi srcu to ostaje srcu

zauvijek ili barem do groba

što se duši desi to ne ostaje u duši

rastače se po Univerzumu

iza poslijednjeg sna

 

Naš prijatelj je usnio

 

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili neše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima. Jedn instrument će nam nedostajati. I čovjek koji ga je grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za četrdeset pet godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona.

  Blaga Noć

 

 

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar u među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

 

 

Bleki – Muzika , suze i molitva

 

 

 

 

Nekada

neka te muzika

natjera

da osjetiš prostranstvo

ljepotu neba i savršenu

neuslovljenu ljubav

što ka zemlji i ljudima hita

 

dok te ta ljubav

milost Božanska opija

uznaša

osjetiš se tako sitno i bespomočno

u grudima te nešto probada

stišće

 

pomoći nema

ne želiš je

suze same liju

dok se moliš

oči dižeš

Nebu

sedam njih

 

među njima

i ono

jedno jedino

Bosne naše

Grada čednosti

neponovljivo

i čudesno

 

samo

takve molitve se primaju

Stvoritelj se zato pobrinuo

 

Jedna ljubav je sasvim dovoljna

 

jedna ljubav je sasvim dovoljna

da bol tugu i jad svoj okamenim

pretvorim u pjesme ljubavne

koje rasipam pred pamukovom crkvom

nedaleko od staklene đamije

tren bliže od plišane sinagoge

u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba

pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu

ali im nedostaju riječi jer mladi su

srca tek treba da se natope suzama

 

moji stihovi klize u panici

bježe od mene jer sam dosadan

uvijek o ljubavi pjevam

one bi malo herojstva i krvi

neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju

sa šest žica i deset prstiju

i još deset prstiju i jednom violinom

ona ima samo četiri žice

i jedno gizdalo što gudi

a nježnije cvili

no gitara je prim

i diriguje djevojčici u bijelom

sa cvijetnim lancima u očima

i srcem kojeg drži na dlanu

nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi

vrati mi tvoje srce mili

evo ja svoje poklanjam

 

ljudi okreću glavu i prolaze

zgroženi su

scena je malo nervirajuća

a oni nemaju vremena za ljubav

srce je još živo i krvavo

malo teže diše jer umorno je

kao da mu nedostaje vazduha

ali nada još uvijek struji

sa krvlju koja otiče

u kasice za dobrovoljni prilog

bogomolja koje više nemaju smisla

vrati mi se mili

bijela haljina je orošena purpurom