Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

snjezni-vodopad-isnjezni-vodopad-ii

Snježni vodopad

 

vodopad-zaljubljenih  ruzini-titraji

Vodopad zaljubljenih                                                               Ružini titraji

 

dardin-ceznje  gorsko-oko

Đardin čežnje                                                                     Gorsko oko

 

pretezno-violetbno-ljeto  nebo-ljubavnih-damara

Pretežno violetno nebo                                                Nebo ljubavnih damara

 

more-more  da-se-razbolis-od-ljepote-dardina

More , More                                                                     Da se razboliš od ljepote đardina

 

carobna-sumica  cvijetni-san

Čarobna šumica                                                                    Cvijetni san

 

nevinost-i-strast  zabroravljena-cednost

Nevinost i strast                                                           Zaboravljena čednost

 

proljetni-mozaik-triptihproljetni-mozaik-triptih-ii

Proljetni mozaik  I i II (Triptih)

 

 

 

Bleki – Jesen u meni ljepotom njenih snova zbori

 

 

Jesen je, a ljepotom zbori

jedno prelijepo dijete dok u meni sni.

Nježno, umilno , zlaćano

kao i moji kalendari .

 

Jesen ,

ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem, nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.

Kao čarobna Djevojčica a Žena . Kao prelijepa …eh, rano moja.

Dobro?

 

Idemo dalje!

Dlanovima ispruženim prema Levantu.

Boje pripisujem magiji,

 

Te ,

nestvarne milosti

anđela boli moje.

Poželim da se nikad ne mjenjaju.

Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .

Ni moje svilene ručice.

Da uvijek nose radost mome srcu .

Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla

slika što tvoju ljepotu kradu

 

Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije , nešto hladnije dane.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.

Jedna radost. Ljubav.

 

U meni jesen je.

A zima ide.

Osjećam je.

Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.

Grijalice ne rade.

 

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.

Od Milsotivog nam darovi stižu.

Ko je Tebe meni poslao Malena?

Kazna za grijehe?

Ne želiš to biti.

Boljeće te.

Fragmenti o bolu III / Takve su vam Grlice bile

 

Takve su  vam  Grlice bile

Sivilo uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako klize, i  ne pitajući um, raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptiri i  na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Danas nam je jedan  milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su naše Grlice mile , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, drhti i  zato  ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže k'o godina. Ako znate šta to znači. Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku, što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto suze.

A opet, kada se sjetimo njih, kako uzdignutih ljepot  glava, sa tijelom statue , na kojoj bi im svaka bijela vila pozavidjela , hode našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mame, ne pada nam na pamet da  žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći i Rici  bilo i one su ih svima poklanjale.

Njima posvećujemo ova sjećanja ukradena is Spomenara naših ljubavi. Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takve su moje  Grlice bile.

Nije zgodno

Tamo niže

u ulici Prkosa

moja mila Grlica

usnila a zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na pute nebeskih putanja hodimo odvojene

Da se ne zaboravi!

In memoriam Šeći D. i Rici L.

Kamo su nestala naša ljetna proljeća ( II Dio)

Kamo su nestali naši nesusreti?

 

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imao sam ih u sebi.

To mi je bilo dovoljno.

Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.

Ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestalih kupuju  pupoljke ruže.

 

Dvanaest  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane .

Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,

orošeni pupoljak ,što u hježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila.

Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.

Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.

Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.

Magneti bi tu radili.A to ne želim.

Tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje,

naizmjenično prošaranih suncem,

za svaku godinu ljubavi naše,

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.

 

Položiću  ih na odar ljubavi našoj,

koji okićen snovima i pjesmama mojim,

blješti u duši mojoj.

 

Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje.

Čeka tebe da joj život udahneš.

Ona već miriše na tebe,

tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.

 

Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao.

Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,a možda i poslije.

To ti ne mogu zasigurno obećati.

 

Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.

A tamo biti i tebe violjeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.

Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži,

nikad neće biti na tebi jedina moja.

Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim,

tvojim,

da me sjeća na dane praznika nedosanjanih naših.

Praznovanja ,kada sam htio  cvjeće brati,krasti,kupovati ,

da bi ih tebi poklanjao.

 

Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.

Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.

Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.

Na oluje i munje svikle.

 

Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,

koju si upravo obukla.

Igrali bi smo igre mazne,iskonske.

Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jedno biće.

Ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.

 

Ti bi mi vjerovala.

Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.

Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :

–  Možda?

 

Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.

Znam da voljeću te do groba barem,

možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.

Duša i srca što volješe se .

Milovaše i maziše.

Ljubiše i paziše.

Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto .

U travi i cvijeću,u snovima  i na javi.

U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,

ležajevima bračnim,francuskim ,mrčnim.

Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.

Slomnljenim foteljama i sjajnim.

Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.

Izgubljenim i željenim.

Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta,

i još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno,  zaljubljeno,sneno, silovito.

Voljeti se htjeli, i mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički.

 

Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe.

Puštam riječi da mi same klize,

A na uskrs kad Hristos se rodi ,

na dan kada od mene u tujinu ti hodi.

 

Nisi vjerovala da tada izgubi mene,

Sa vlakova, pare ,lelujave sjene bježeći od samoće,

ti pobježe od mene.

Džab džaba si tražila , vrištala pomoć.

Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.

Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .

Izdala si ih ,mila moja.

Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.

 

Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,

onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije tebe,

i dvanaest godina poslije tebe.

Sve je u parovima.

Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,

a polovice dvije nevine.

Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata

.

Mila moja koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati.

Koliko ljubavi i nježnosti, mila,

sam poklanjao tebi da bi radosna bila.

A ti to nisi znala.

 

Toliko sam te volio, jedina ,

tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila,

a Himelajske gora male bila,

a da je ne potopi ,da je ne zaguši.

 

Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, da presuši.

Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,

sve se uroti protiv nje, ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi,

pitam se ,

da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.

 

Nije važno.

Znam da voljeću te groba barem.

A možda i  poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.

Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje.

Sve se nešto pitam ,

da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.

 

Kao i uvijek prije.

 

 

 

Kamo su nestala naša ljetna proljeća ( I Dio)

Mila Krhka ružo,

Gotovo je.

A ti bi da počnem.

Ne ide to tako.

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima.

Ti uvijek negdje bježiš.

Pa se vratiš.

Ne mogu više dolaziti u njih.

I nikad ne pitaš kako je bez tebe?

 

I znam opet ćeš otići.

Kako li  sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.

Kao da te neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.

Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.

Sviko sam tome.

 

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće,

pa se poput kame u mozak zabija i burgija.

ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.

Hoće   da vrištim od nedostajanja Malene,,a ne mogu.

Stid me je.Odrastao sam.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.

Ljubav čista kao bebica što je tek proplakala prvi put.

A ne smijem plakati.

I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

 

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.

Jes’ da je moja i da je ne mogu zaboraviti.

Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje?

Ja još uvijek imam one svoje poslove.

 

Treba pomoći djeci i djevojčicama.

Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.

Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

 

Usta im začepe ,nož pod grlo,u grlo im stavljaju,

i šta im još sve rade   mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja,

koja ne upoznaše koricu kruha,

ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.

Ispalo je da sam ih spasio više.

Nisam ponosan na sebe.

Nimalo.

Nisam mogao spasiti sve.

Nisu mi dali.

Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.

Ispred njih se ispreče zli ljudi.

Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.

Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

 

Mene malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.

Kažem boli me.

Neće moći.

Ne dam da me boli.

 

Ljubav je radovanje i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više?

Voljen bio i snove snio.

Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.

Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.

Hoće sve.Odmah i zauvijek

.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

 

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,

grlile i ljubile,mene blećku ljubav poklanjale.

 

Sve sam ja to shvatio i to davno ,jedina moja.

Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

 

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,

avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i

poput bumeranga me posred čelenke strefi,

pa se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.

Ja mu ne dam da vrišti.

A ti se i ne sjećaš naših susreta.

 

.

Nosim ti je dvanaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.

Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.

Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.

Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.

Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.

Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.

Znam nisi ti.

 

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.

Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.

Pusti djete ,da svoj isplače.

Rijeka Djetinja , a Modra je velika,primiće je i proslijediti dalje.

Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.

Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.

Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.

Trnje me bode,ruke mi krvare,i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama splava se  javlja cvijet nalik srcu.

Nisam siguran;mojem ili tvoje.

No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.

Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.

Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.

Niko meni nije kriv što te toliko volim.

Možda mrven  ti , mila moja.

A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.

Trebaš mi, da me voliš i juriš.

 

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.

Ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu.

Ali svjetlosti  ima toliko mnogo,

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

 

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bi se desnom rukom iza lijevog uha i zamislio se.

Kakav neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

 

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.

Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.

I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.

Sasvim dostatno za nas.

 

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

 

**

 

Oprosti mi Princezo.

U oku mi nešto zasuzilo,valjda ove jesenje prašine.

Moram prekinuti, bojim se da te ljutnja hvata.

A ne volim kad se Mila djevojčica ljuti.

Ako poželiš završiću priču o našem prvom sastanku ,

koji znači rastanak.

Kasno si došla mila.

Prekasno.

A ni ime ti ne znam.

Ni kakve snove sanjaš.

 

Ugodnu i laku noć.

 

XXXX

 

Nastavak u 20.08 h

 

Rumi – Tihost

 

 

Unutar ove nepoznate ljubavi, umri.

Tvoj put počinje na drugoj strani.

Postani nebo.

Kreni sa sekirom na zatvorski zid.

Spasi se.

Izađi kao neko ko se iznenada rodio u boji.

Učini to sada.

Pokriven si crnim oblakom.

Klizni postrance. Umri, i budi tih.
Tihost je najsigurniji znak da si umro.
Tvoj stari život bio je mahnito bežanje od tišine.
Ćutljivi pun mesec pojavljuje se sad.

 

Aco Šopov – U snu crne žene

 

 

Tijelo je tvoje crna maslina

majtamnija bronca ,najdublji zvuk,

zvuk tam tama tvojih predaka ,iz njihovih starinskih kora.

 

Nebom tvoga tijela ore nevidljivi plug

i iz crnih brazda

munjevito izviru potopljene zore.

 

od djetinjstva što me progoni

od ranije

još od majčine utrobe,

od prvih začetaka ,najensvjesnijih,

Sada znam zašto ti nisam uspio ispojevati ni jednu pjesmu,

 

jer sama si pjesma nad pjesmama

 

Uplašen i strašan

stojim pod nebomtvog tijela

tvojom crnom magijom skamenjen.

Ti si moja boljka i moj lijek,

ikažeš mi: jasma tvoja noć i tvoja vječna luna,

budi spokojan tu ćeš vjekovati,

moj sna je strašniji i od najstrašnijih buna.

 

Luno,crna luno

tvojom magijom skamenjen

nemam riječi d ati protivriječe,

Nemam snagu da ti se suprostavi.

Luno , crna buno,

nezarasla nizliječena rano,

neosjetno padam i tonem u tvoj san

kao afričko sunce u ocean.

 

 

Bleki – A ime ti ne smijem izgovoriti

 

 

sjećam se bijaše lijep dan

negdje duboko srcem zakopane

violine su svirale tango

vazduh je treperio milošću

ti se pojavila sa svjetlošću

što naglo obasja kalendare umorne

reče

ja došla

sakrih pogled

da ne vidiš suzu krvavu

u oku lijevom

onom na strani srca

što uvijek o ljubavi iskri

i kad boli

a ne smijem ti ime izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

zbunih se

rekoh ili reče tiho

d'bro

smijeh djetinjeg lica

ili mekih bora

u uglovima očiju

ne sjećam se više

uzvratiš još tiše

dobro d'bro

kao da pitaš

koje ćemo sada slike bojiti

tvoje moje

ili naše

pa možemo i koju slomiti

šta fali

naslikaćemo ljepše

barem onu rubinovu

trnovitu

na kojoj zapisnaćemo

neuzvraćena ljubav

a sjećanja ne blijede

i kad boli

a ne smijem ti ime izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

sjećam se bijaše lijep dan…

a ime ti ne smijem izgovoriti

nebu kriknuti

ostani