Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

Parovi

 

djeevojčica plavi cvijet   dječak

Djevojčica plavi cvijet                                                                    Dječak

 

zavjesa   Poderano jedro

Zavjesa                                                                                   Poderano jedro

 

ruže i suze       Nevinost u okovima strasti

Ruže i suze                                                                               Nevinost u okovima strasti

 

Tišina samuje  Stakleno zdanje

Plavetnilo                                                                         Stakleno zdanje

 

Torzo  Poljubac

Torzo                                                                         Poljubac

 

Stablo Dekor

Stablo                                                                                 Dekor

 

Mladost u klopci Podarite milost cvijeću

Mladost u klopci                                                              Podarite milost cvijeću

 

Nježno  Još nježnije

Nježno                                                                                       Još nježnije

 

Sergej Aleksandrović Jesenjin – Sjećanje

 

3.oktobra 1895.godine rodio se Sergej Aleksandrović Jesenjin.Da je kojim slučajem živ imao bi hejbet godina.Recimo 123., a Isidora Dankan okriglo 141.Kaži dohakalo im ono gdje su najtanji.Vrat.

I još  nam kažu  – godine čine razliku.

Aha!

U glavama neukih , koji život vlastiti ne znaju proživjeti. A o drugim životima brige brinu.

Tim,suhim i sažetim  riječima, prosto priširene rečenice , istrghnutim iz hronike prepisivača, smo ispratili pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći stereotipe,pa nešto preinačili i dodali.

Onda se sjetismo da Jesenjin  jedan od navjećih  poeta svjetske poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.Izvukosmo iz naše sehare neke  zabilješke,upotpunismo ih činjenicama i evo ih pred vama.

Kažu da smo neki naopaki,pomalo lujke i luke, a  skeptični ljudi.

Skoro nikad  ne počinjemo iz početka,nego sa kraja ili bar  iz sredine.

Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.

Imamo dobar razlog.

O drugima sudima po sebi. A to nikako nije dobro.

Kada nešto čitamo,ako nam početak bude dosadan,mi to batalimo.

Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu se stvar zakuhava i na kraju manje ili više urnebesno okončava.

Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazo.Poezija  je bljeskala iz svake pore njegovog tijela.Stihovi su letjeli. Poeta se bojao da mu koji stih  ne promakne  ili pobjegne.

„Ne mogu ih zaustaviti;oni su kao navijeni stroj.“

Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.

Na Kavkazu ljeta 1984. izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica,ne  jedna,ne dvije , već više grlica njegove mladosti.

Autobiografska ispovjest,mladalačke  opijenosti snježnog daha.Ljubav i čežnja pretočena u testament  dešavanja u pjesnikovom o rodnom krajoliku 1918. godine.

Koliko je taj čovjek ljubavi imao.Koliko je zanosa u sve unosio.On se davao i davao.Od srca davao.Nije znao drugačije.

Mnogo je to davanja.

Da li ga je to iscrpilo?

Većina u  Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majki dvoje djece, starijoj od Jesenjina devet godina.

Zar je to ljubavi bitno.Ona je bila aristokrat,spahinica ,on seljak .

Nemoguća kombinacija.Pa šta?

Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića  , nemir,nadu,putenost i glad za ljubavlju.

To je sasvim dovoljno da poteče vrelo najiskrenijih i najljepših ljubavnih stihova  ovog dunjaluka.

Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske svoje prve ljubavi.Ona se pojavila iznenada.Nenajavljena banula u sjećanja,u taj san, ta „djevojka u bijelom“,dok je gledao prostranu baštu, koja se bojila mirisima  procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima:.

“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’

ima šesnaest godina, pre…

i devojka je – drug nerazdvojni,

rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”

Revolucija guta svoje sinove,ali i ljubavi.Nema u njoj nimalu mjesta za osjećanja.

Lidija mora da ode.Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad u London.

Tu su još i sestra i majka.

U mladosti ,on je nesretan jer:

K'tomu u snu neko veče

dobri Serjoža nam reče:

„Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.“

il’ nešto slično

baš o nama lično

 

Oh- my Lord

Oh- my Lord

 

U poemi su konkretni muških likovi  izostali,samo neka bezoblična masa, družbaja djelatnika revolucije.

U Jesenjinovoj   poeziji   konkretne likove imaju revolucija, žene, ljubav, ruska prostranstva i damari.

Serjoža nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku.On je ljubav je živio.A riječi poklanjao  ljubavnici,sovjetskoj i revoluciji.Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji.Ali je toliko ubjedljiv i uznosit da ostvaruje ono što je malo kome uspijevalo.

Čovjek je imao damare i dert.

Usadile mu ga žene.On nije mogao disati bez žena.Avanture i žene.

I brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu i sina Konstantina.

No,ko će sputati poetu kjoji juri pravu ljubav i snove.

1921.-je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.

Isidora .Mistična plesačica.Velovi orijenta su strasnu Irkinju i  raskalašnu Amerikanku  pretvarali u  Orijentalku.Sirtaki je činio Grkinjom.Daire su je učinile Jermenkom.Kastanjete španskom cigankom.

Tako su je prikazivali.Malo ko pominje užasni,nemjerljivi  bol kojim je bila okovana.

Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni. Istog dana, istog trena,hladna bujica im je pomogla da se uznersu.

Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.

Nikada se nije oporavila od gubitka dece.

“Liječila” se ljubavnicima, koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.

Hroničari bilježe samno ples,ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata,dvije godine po Jesenjinovoj smrti.

On je začaran, gledao  u nju kao u čudo,proviđenje. Strast kojom je oblikovala ples,pokret koji je dočaravao maglice,velovi koje su  nosili anđeli,dodatno ga je  sluđivala.Nije imao izbora.Beznadežno se zaljubio.

Jesenjin je Isidoru  učinio Rabinuškom i Kalinom. Ona njega anđelom i đavolom.Sagorjevali su i poput feniksa se rađali.Bio je to vrijeme strasti,kada se sve preokrenuli.Ruska stepa je to.Ona ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.

Lutali su Podmoskovljem u prozračne lejtne vječeri ,kada se zvijezde spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.Svi zaljubljeni su djeca.

Otkravilo se Isidorino   srce i ona koja je „rođena za ljubav“ ,shvata da  “najveća stvar u životu je – ljubav”.

Ona je imala 44 ,on 26 godina.Pa šta?Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.

Ljubav ne zna računati,pa zato je nije briga za godine.

Mi smo ubjeđeni,mi čvrsto vjerujemo da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.

Godinu dana poslije skršene ljubavi ,on je već malo umoran i odlazi majci na selo.

Budan sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice  .Magličasti susret sa  Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine. Na nježnim prtinama starih zanosa,leluja  veče  i to dira njihove duše…

Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici.Teško da se mogu pronaći slični.

Mladalačka  uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene,gubitak daha ,zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih  sjećanja, lepršaju papirom.

Bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo bole.

Njeni prekori što on propada tako rano

“za vaše pijane skandale,

cela zemlja to gotovo zna”

bole manje nego njegovo suosjećanje da joj je revolucija uzela gotovo sve što je imala.

U steže se da joj kaže i njega.Mi znamo da se podrazumjeva.

Njihov rastanak je  čežnja i zov daleke  ljubavi kad je ;

“dodirivao i rukavice i šal njen…” i kada je njegovo srce pjevalo.

Zbog toga se on predomislio i zajključuje:

„Tih godina smo voljeli sve

a Bogami su i one voljele nas“

1925.-revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja.Revolucija želi potonmstvo velikana pisane riječi.

Čini se da je za Jesenjina sve kasno.Ali vrelo poezije ne presušuje,već se pojačava.

U to  vrijeme ga  liječe od alkoholizma.Lijekovi ,lijekovi Staljina i Staljinove „revolucije“.On se sve manje sviđa revoluciji.On je sada za nju pijanica,skitnica i probisvejt.

Njegova životna ljubavnica ga sve više vara.Izgubila je čednost kojom je on obasuo.

„Revolucija“  ga sve više stišće.

On je u zamci.Nema izlaza.Nema bijega.Sva vrata su zatvorena.

U ponoć izmeću 27. i  28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo; presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.Četvrto samoubistvo,prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.

U smrti je bio nedosljedan.Nije ponio šibicu da napravi vatromet.

To bi bilo poetičnije.

Tri samoubistva,jedno prešućeno i nimalo poetska.

Prilog za doktorat sa mnogo nesuvislosti.

Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i „pijanicu“.Garantujemo da mu je „revolucija“  pomogla, malo više nego što treba,da se preseli tamo odakle joj neće riječima kvariti harmoniju.

Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte  ispisana venskom krvlju:

 

“Do viđenja

 

Do viđenja, dragi, do viđenja;

ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak, zar ne?

 

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije –

umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al ni živjeti baš nije novije.”

 

Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.

„Morali su“ ,majka revolucija naložila.

 

Mi ga nikad ne bi izdali.

Nas su učili   žena je da se ljubi .

Domovina i  prijetelji  se ne izdaju.

 

 

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 14 02

 

 

Nebo i livada  Crveni ždralovi

Nebo i livada                                                                    Crveni  ždralovi

 

Prelivanje   Stapanje

Prelivanje                                                                   Stapanje

 

Kristalni izvor  Ezan

Kristalni izvor                                                                     Ezan

 

 

Pržunska fela

281. dan se lagano udarilo niogom iza vrata. Nismo ih se  baš nauživali . Ono , svako za se, na se i tako to. Kako je ko naučio.Nema tu  veze kako ko hoće ili želi.

Tu ni mamine vreće sa narodskom zlatninom ne pomažu.

Kako će ba pomoći kad je prokleto?

Znate onu, oteto prokleto?

A ako je od isrotinje oteto to se plaća dvostrtuko. Na ovom svijetu. A na onom nezamislovo

Je skupo. Vrlo je vrelo. Hajd to ni po jada. Ali zamislite vječnost. Ne, možete. Sasim normalno. A sada zamislite vječnost i roštiljanje na najačoj vatri.

Ha!
To već možete zamisliti.

I mi.

E , eto vidite , na  tu strahobalnost zagovaravači načesrtanije, islamskih deklaracija, pijačari,robijaši i njihovi sinovi i žene ne obraćaju pažnju i prave se da to ne vide.

Neki misle ako imaju strabizam,riđu bradu ili šah kosu da će im se oprostiti.

Jašta.

Oni su već osuđeni vječni robijaši , koji opljačkanim narodskim vrećama sa zlatom , ovjeravaju svoju ulaznicu za najvatreniji i najžešći kazamat ikad napravljen. Sasvim po njihovoj mjeri. Bogat zlaćanim bojama i toplinom.

Što bi poete rekle:

Savršen je plan  Boga jedinog.

 

U prevodu:

Jao i kuku onima sa otetim vrećama zlata. I njihovim majkama.A bome i očevima.

Ista fela- pržunska.

 

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 08 29

 

 

 

 

 

stablo-iluzija  proljetno-talasanje

Stablo iluzija                                                                     Proljetno talasanje

 

jesenje-talasanje   zimski-velovi

Jesenje talasanje                                                                     Zimski velovi

 

proiljetnui-opus-1  ljetni-opus-i

Proljetni opus 1                                                       Ljetni opus 1

 

jesenji-opus-i  zimski-opus-i

Jesenjim opus 1                                                                   Zimski opus 1

 

snjezni-vodopad-ii  snjezni-vodopad-i

Snježni vodopad  II i I