Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

 

 

 

izblijedjeli-zapisi  Vilinski đardini I

Izblijedjeli zapisi                                                               Vilinski đardini

 

plavetna-dolina-iplavetna-dolina-ii

Plavetna dolina

 

Miris ženskog tijela   Krhke kapljice

Miris ženskog tijela                                                                 Krhke kapljice

 

 

Mjesečeva romansa  Most nad plavetnom provalijom

Mjesečeva romansa                                                         Most nad plavetnom provalijom

 

Ljubav plamti 1  More Ljubav i pjesma

Ljubav plamti                                                                More , ljubav i pjesma

 

Nesporazum stađuna  Ugodni zimski krajolik

Nesporazum stađuna                                                             Ugodni zimski krajolik

 

Poderano jedro  Pauk u ribizlima

Poderano jedro                                                                       Pauk u ribizlama

 

Ona sa cvijećem u kosi Život je opsjena

Ona sa cvijećem u kosi                                                      Život je opsjena

 

 

Tatjana Lukić – Strah od spomenika

 

 

od vedrih predvečerja

mjesto našeg grlatog zbora

bio je

spomenik

 

igrom ruku prepletenih

činili smo ne znajući

svjež vijenac nad mramorom

i klesom

 

pred zimu rekošežda skupimo cvijeće

i postrojene povedoše nas

svelano

na počast na spomenik

 

u kamen gord i slavljen

razbiše s enaše skrivalice

 

rasuvši latice

strašljivi

okrenusmo se

u trku

što dalje od svetilišta trga

i motrena igrališta

Bleki – Niko ne zna koliko sam te volio

 

Znao sam mila

sve sam znao

i kako si mi voljela

dok tugom tvojom

milovala si oči moje

pobijeljele od boli

a niko ne smije znati

koliko sam te volio

 

Znao sam jedina

uvijek sam znao

i zašto si me voljela

dok rukom nježnom

srce mi miluješ

na počinak ti odlaziš

a niko ne smije znati

koliko sam te volio

 

Znao sam ljubavi

sve sam znao

i koliko si me voljela

dok tijelom- bolnim

bol mi gušiš

uh i dalje živjet moram

a niko ne smije znati

koliko sam te volio

Bleki – Jednom je i meni loše odilo

 

 

 

Davno biješe
ja nadobudan i veoma lijep
uma imalo samo za slike
snove
neki stih
ljubav je sama od sebe
sa neba poput pahulja bijelih
padala
svakog plavetnog dana
ćak i kada je kiša
suze lila
jer reče mi princeza
ko te ne volio
smotan si naopako
kao zaljubljeni fišek košpica

 

Jednom je i meni loše odilo
princeza je odavno otišla
da spi
sada sam srebren
još uvijek djetinjast
i smotan
zaljubljen u ljubav
i krši me
više niko ne uzima
fišeke košpica
koje pokušavam poklanjati
svježe mirisne nježne
ali instant život uzima maha
a ja još uvijek sanjam
doći će Malena
da sanjamo zajedno

 

Bol

 

 

 

  

 

 

 

 

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

 

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas , operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

 

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,

mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

Tvojom rukom posvećenom

 

 

Tvojom rukom posvećenom
neuhvaćeni jauci
ponoćju bez mjesečine
pore dušu milosrdnu
hej ljepoto malena
cvijete neubrani
ženo mila
neosedlana mirisom osvita
neukroćena vremenom zlim
strepiš li od crnih svata
i poslijednjeg valcera
a plešu na kapiji
krhkog zdanja snova bojenog
Božjom milošću
i tvojom rukom posvećenom

Pas , dječak i Ljubav

 

 

   

 

 

 

   

 

 

 

 

U mahali su neki čudni humani običaji.

Kada neko umre , kažemo

Mi nemamo vremena za tugu, mi ljubav slavimo.

Otuda sjeta , a ne tuga.

 

 

Aha , kako ne.

 

Vraćaju se snovi u djetinjstvo,

kada je Maksumče imao jednog psa,

običnog psa , bosanskog torlaka.

 

Ubiše ga šintori njemu na očigled.

Žica oko vrata.

Glava o ivičnjak i Medija nema.

 

Bio je to veoma mali i meden pas.

Četiri mjeseca star.

Mnogo vremena za ljubav.

Mnogo više za tugu.

Čitav jedan život tuge,

zbog malene  nestašne

slatke

rundave blentovijice.

 

Princezo, oprostićeš mi.

Život nikad ne radi čudne stvari.

Mi ,ljudi ih radimo.

Život/Usud su prelijepi i velikoduušni.

Žele nam ono najljepše , što mi sebi nikad ne možemo poželjeti.

Ali…imamo nesreću da smo bića koja griješe,

mnogo, veoma mnogo griješe.

 

Krhka ružo ,  oprostićeš mi i drugi put.

Tuga nikad ne prolazi.

Persistira kao biljeg da se voljelo i živjelo.

 

Najveće radovanje je da si ti danas sa mnom.

Nisi pored mene, Ali zar je to bitno.

Znači , vrijedio je svaki moj dan , poklonjen ljubavi.

Znači, naučio sam se da volim onako kako je Nebu

najmilostivije.

 

Mile ….

violina jeca

možda ruka neka

ne , ne gudalo je samo  nalik njenom

reći ću

Život  je prelijep,

Vi u njemu, sveprisutne i sveobuhvatne.

Ne treba sanjaru ništa više.

 

 

 

A opet negdje kiša i mraz neumitno biju.

I stari , ofucani ker,

koji je nekada

možda

bio poeta i slikar,

je tako sam i osjeća se bespomoćno.

Ponekad ni snovi ne pomažu.

Dotične godine / Igrokaz 18.Septemar/Rujan

Danas je subota 22.Septembar/Rujan dotične 2018. godine.

Lijep zvuči ovaj narodski  izraz dotična.Znači voli se doticati.Dodiruje nas.Ili mi nju dodirujemo.

A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako ,po običaju nemate veze s vezom.A nemate pšojma jer ne mislite.Vama su zabranili,naredili,platili sadakom da ne mislite.I u nemislenju zapadne vas vaša dotična godine.Šteta.A molgi ste živjeti život dostojan čovjeka.

Sve dotične godine su prelijepe , ali imaju jednu kvalitetnu ,po ljudima pogubnu manu. 365 dana ,pride jedan svake četvre godine doticanja.U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morjau ići sa tim danima.Kažu zapisano im.

A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano je rnisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje  prevedno mjeri.

I Džab-džabe  , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.

 

Bleki – Samo jednu Krhku ružu sanjam

 

 

Visoke temperature

groznica

haluscinacije

nema ih

u snove se pretvorile

i pitanje

Maksumče krhko

šta radiš to

šta radiš tu

međ rajskim mirisima

milion ruža

milon grlica

oko tebe leprša

snima uranja

u ljepotu oceana

zar ti ža ni

mladosti što lebdi

u život kročiš

svojim riječima

a smaraš

umoran sam

ali pjesnik

slikar valera

još riječi

nježnih slika ima

želi

jednu pjesmu

jednu sliku

pokloniti milinom i snom

ljepoti mlađanoj

bezuslovno

tek

za sjećanje

i jedno sjetno

adio mila