Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Zadivljujuća svjetlost  Zlatnik

Zadivljujuća svjetlost                                                                    Zlatnik

 

Nježno i svilenkasto Sakrivalica

Nježno i svilenkasto                                                                        Sakrivalica

 

Nedirnuti krajolik  Poslije kiše

Nedirnuti krajolik                                                                     Poslije kiše

 

Nestašluci proljeća   Opuštajuća plavet

Nestašlicu proljeća                                                               Opuštajuća plavet

 

Konačan odabir  Gužva

Konačan odabir                                                                         Gužva

 

Snježna raskoš  Cvijeće i kaktus

Snježna raskoš                                                                                Cviječe i kaktus

 

Nezrelost  Krajolik boje snova

Nezrelost                                                                             Krajolik boje snova

 

Prozračno predvečerje  Izvorišta Žute rijeke

Prozračno predvečerje                                                  Izvorište žute rijeke

 

Aco Šopov – Prikovani pogledom u crnu afriku

 

Ovo je kamenje ocean izbacio na obalu,

izbacio ga ovdje na otok odakle su nekada,

smjerne i lijepe mladiće i djevojke prikovanog i

oproštajnog

pogleda u svoju Crnu Afriku

galijama ispraćali kao živo crno roblje na tuđe

kontinente.

Ocean im je postajao i dom i nemilosrdna sudbina

dok s ejedva u daljini nazirala nepoznata zemlja

koja im je obećavala dane crnij od njihove kože.

Nepoznata zemlja je ostala tuđe i neznana,

a tuga za rodnim krajem kamenila je njihove duše,

koje su se otkidale od tijela.Osušena tijela

ležala su kao prazni riblji kosturi na tuđoj zemlji,

a skamenjene duše osšta i i iglaste kotrljale su se do

oceana.

Nemilosrdni ocean ih je dočekivao kao najbrižniji

roditelj,

grlio ih svojim rukama-valovima i nosio natrag,

natrag prema Goreu odakle su ih nekada

kao smjerne mladiće i djevojke ispračali galijama

i nepoznate i daleke tuđe kontinente.

a sada su kamenja izbačena na obalu,

nepstano prikovanog pogleda u svoju Crnu Afriku,

sada su kuće robova.

U nijemom i prisnom dodirima sa potomcima

razgovaraju i počivaju.

 

Bleki – Sjećanja klize

 

 

Sjećanja klize

a vidim ženu na rubu Oceana

uvijek se sjetim nje

Princeze Malene

sjećanja mole

ne skidaj vječanicu

nevinošću orošenu

neskinutu pod zvijezdama

sjecanja bole

crne kose raspletene

zapliću mi sanje

kao bolera zvuk

 

Sjećanja šute

nježna

topla

kao krhka ruža

plove pijeskom nade

još samo jedan ples

sjećanja zamiru

suze isplakane

kao kapljice rose

na sjenama prošlih dana

ukradenih

tugom obojenih

Sabina Varešanović – Ima neka tajna veza / Song – Lyrics

 

šaban 1   

 

Ima neka tajna veza

za sve ljude zakon krut

njome covjek sebe veze

kada bira neki put

 

Sidro koje ladju cuva

da ne bude buri plijen

tone skupa sa tom ladjom

jer je ono dio nje

 

Ref.

Ima neka tajna veza

tajna veza za sve nas

ima neka tajna veza

tajna veza za sve nas

 

P.S.

Po nama ovo je najbolja i najprirodnija  izvedba pjesme  Ima neka tajna veza. Toliko iskrenosti i blagosti Sabine Varešanović je uzdiglo tro akordnu pjesmicu  u visine.

Veliku potporu je imala u muzičkoj pratnji festivalskog orkestra koju su u ovom činili članovi:

Đorđe Kisić bubnjevi,Fadil Redžić bas gitara,Ranko Rihtman klavijature i Slobodan A.Kovačević solo gitara. To su Indexi bez Pjevača.

Ostali članovi orkestra su bili na cigaret pauzi.

Upečatljiv glas i moćna muzička izvedba,dovoljna preporuka da se pjesma uvrasti u Muzučku seharu i ponovo posluša..

Poslušajte je , Davorin Popović se naklonuio Sabini Varešanović za ovo pjevanje.On  je dvadeset tri godine poslije otpjevao ovu pjesmu. Tokom večeri ćemo pokušati da je pronađemo i pustimo.

 

Insert o mahali

 

 

Gledam kroz teleskop.

Čaršija mirna. Vratnik čist, Bistrik spava, samo se na Bjelavama nešto komeša.

Znam to jahači jašu , pjesma,čoček , a i bolero sanjaju .Velovi , anterije pršte . Perje leti na sve strane.

Mojsije jal’ baca , jal’ ne baca harmonike. Ako ima, čim je dobije, baci je. Ako je nema , ne baca je. Tako mu to ide.

Zatim ponekad na leđima pomoćni teleskop uprtim , jaka sam ja, mogu puno toga ponijeti i podnijeti.

Neću da remetim pravila; puštam da drugi svoj posao rade. Svakom njegov posao se o vrat i na grbaču kači.

Toga u mahali nema. Tamo su glavne izreke : polahko požuri i pazi se , sredinom džade da te šta ne satare.

I nikome se nigdje ne žuri i nikoga ništa ne satire, osim žena .One za sve ograišu i nagrabuse. Taru ih i satiru , svi i sve . Dan i noć i malo i veliko , i staro i mlado , i dobro i zlo . Satiranju nigdje kraja nema.

Ono neko ljepše satirnje im sasvim paše.

Jedino ih ašik momci i đuvegije tandaraju i takare . Poneki mahalaš i ljubav sa njima vodi.

To satiranje je nešto drugo i željeno . Treba jad i čemer , bol i tugu u ljubav, muziku i velove pretopiti . I sanjati i gubiti se dok ne vrisneš joj , mamo mamice i zaboraviš onaj jad , joj kuku mamo mamice.

Tada sva tegoba umine , i žene žele samo to da im se te nježnosti i osebujnosti rade i i da ta toplina i milina nikad ne prestne.
….

..

.

Kemal Monteno – Davore / Song-Lyrics

 


Nijedno ne prodje vece
a da o tebi mi ne pricamo
za tebe palimo svijece
i tvoje pjesme svi zapjevamo

Davore, Davore
prazni su dani bez tebe
jer bio si lijek
sto blazi bolove

Kako da kazem ti hvala
jedino pjesmom ja znam i mogu
a ona pjegava mala
za tebe sada se moli Bogu

Davore, Davore
cujes li te andjele
sto pjevaju moju
pjesmu za tebe

Davore, Davore
cujes li te andjele
Davore, Davore
cujes li te andjele
sto pjevaju moju
pjesmu za tebe

Moj Davore

Zapis koji se sam napisao kad zaboravih platične kese

 
 
Jednom u vremenu poslije  vremena
j
edna djevojčica je dolepršala u moj život …
 
Sada je neki utorak ,brzo će ponoć,
 
iako je pola šest ,poslije podne.
 
 
Stojim na tramvajskoj  stanici kod neke pijace,
 
onoj ka Ilidži.
 
Ili možda na Marindvorskoj ka crkvi,
 
koja ima jaku zvonjavu.
 
 
Želim da kiša pada.
 
Na kiši se sve rađa.
 
 
Vrlo često i ljubav.
 
 
I čekam.
 
 
Malo sam nervozan.
 
Napravio sam grešku,izgubio sam čitav mjesec iz vida.
 
Trideseti dan uzastopno ,čekam djevojčicu koja se zove Krhka ruža.
 
Ime je lijepo i nježno, ali jakog značenja.
 
mome srcu.
 
Mjesec dana uzastopno čekam moju Malenu.
 
Ne dolazi.
 
Ojećam se neobično.
 
Uvijek sam dobro raspoložen,ali danas lebdim.
 
Da li to sluti na nešto dobro.
 
Ne znam.
 
Čekaću…
 
Dakle, čekam tu neku djevojčicu,sa osjećajem nelagode,
 
Ali ipak, više sam zainteresiran da vidim da li ime govori istinu.
 
U svakom sličaju znam da je posebna.
 
U ruci imam dvije kese .
 
Da zavaram ljude. Da misle da sam bio na pijaci.
 
U jednoj svježe orošeno srce, tek izvađeno iz grudi.
 
U drugoj nasmiješena duša treperi.
 
A šta ako ta djevojčica ne dođe?
 
 
Ali neki glas u meni govori:
 
-Ne baksuziraj, doći će.
 
Obećala je.
 
A i imao sam osjećaj da me neće iznevjeriti.
 
 
Malo sam poranio.
 
Jedan tramvaj,drugi ,treći – ni jedna žena mi ne prilazi.
 
Po običaju ne nosim sat,pitam prolaznika:
 
-Skoro će ponoć.
 
 
Znam da me laže jer Mjesec još uvijek mi nije u planu.
 
 
U tom momentu se plavi tramvaj zaustavlja.
 
Moja boja.
 
Bilo bi patetično kad bih rekao:
 
-Tramvaj zvani ćežnja.
 
 
Zbog zebnje u srcu.
 
 
Izlaze putnici, nekoliko dama i jedna djevojčica.
 
Ne po godinama, već po izgledu.
 
Skoro da se ne osvrćem na nju,jer mislim nije moja Malena.
 
Ali njena ljepota me mami da je gledam.
 
 
I onda osmjeh.
 
Ta djevojčica meni upućuje osmjeh.
 
Skoro da se začudih:
 
-Zašto se meni osmjehuje?
 
 
I pomislih:
 
-Bože mili zar još uvijek ima takvih osmjeha.
 
Anđeoskih.
 
Vrlo nježan, a blistav ,kao puni mjesec iznad Modre rijeke,
 
obasjava prelijepo okruglo lice,
 
što,
 
izvirući iz diskretno raširenih ,
 
prelijepo oblikovanih usana,
 
boje i sočnosti zrele trešnje,
 
recimo ,ubija.
 
Ali ipak, pogled pomalo plah,skoro stidljiv.
 
Da, zaključih,
 
ovako anđeli izgledaju.
 
 
A onda njen pogled
 
Pravo u oči .
 
Bistar,dubok i malo zamišljen ,
 
bez straha i nedoumice.
 
 
Pametnica ,mislim.
 
 
Ovo biće ne krije ništa.
 
A toliko je čednosti u tom djetinjem pogledu,
 
da se i Sunce stidi i na mene prebacuje krivicu suzeći mi oči.
 
I zaista sjetih miris malene Bebice.
 
 
Nemoj se smijati Mila.
 
Meni se često dešavaju takve stvari.
 
Vidim ono što niko ne vidi.
 
Osjetim ono što se ne može osjetiti.
 
 
Upoznajemo se.
 
Nježne ,djetinje ruke,ali čvrst stisak.
 
Jes kada bi se šalili.
 
Ni poljubac na prstiće ne stavih.
 
Samo sam blejio.
 
 
U početku,
 
malo su mi ruke drhtale dok sma ti pokazivao srce .
 
malo mi je grlo bilo suho i glas me izdavao dok sam ti otvarao dušu.
 
 
Nisam mogao vjerovati da je to moja buduća…
 
Recimo kupac slika.
 
Ili kupkinja.
 
Nisam baš pismen,
 
kada mi srce u najlonskoj kesi drhti.
 
 
Ti si se radoznalo ,poput djeteta,
 
sa neskrivenim oduševljenjem igrala sa mojim darovima.
 
Kažem igrala,jer nisi srce gledala kao kupac,
 
već neko ko voli , krvavo ,živo srce u kesi plave boje.
 
Nisi gledala drugu kesu boje djevičanskih ljubičica ,
 
kao neko se zaljubljuje u nju radi njene djetinje ljepote ,
 
već više kao ljubitelj rijetke umjetnosti.
 
 
To me dodatno bacilo tebi.
 
Ne, nisma umoran od ljubavi,
 
Ali došlo je vrijeme da jednoj odolim.
 
Tako mi sa Neba poručili.
 
 
Poslije si me pitala čemu ne mogu da odolim!
 
Nasmijao sam se.
 
Nisam htio reći : Tebi mila.
 
Jer tada bi se ti tužno nasmijala i rekla:
 
-Dobro,dobro.
 
 
Ti si znatiželjno gledala kese,
 
ja sam uživao u tvom liku,
 
u onome što radiš,u svakom tvom pokretu i smiješku.
 
Toliko plemnitosti,dobrote i čednosti ja nisam godinama susreo.
 
Možda decenijama.
 
Pogled na tebe vratio mi je sjećanja desetljećima unazad,
 
U vremena kada su anđeli još uvijek hodali zemljom.
 
U vrijeme kada sam u jednoj cigloj godini izgubio tri anđela.
 
 
Odjednom mi više nisi bila stranac.
 
Bila si neko koga sam poznavao,
 
Pa se zagubila i sada si se vratila.
 
Samo godine nisu štimale.
 
Bila si premlada.
 
Zato sam šutio.
 
Zato ti ni jednu pohvalu nisam uputio.
 
Osjetio sam da trebam biti jako pažljiv,
 
strpljiv i blag.
 
Znao sam da te zbog toga moram zvati Malena,
 
jer si mi izgledala poput malene umiljate,mazne djevojčice.
 
I evo dozvolila si mi da te zovem:
 
-Malena.
 
Svo tvoje biće je treperilo nekom dobrotom,umilnošću i smjernošću.
 
Pomislih ovakav utisak na mene ostavljaju Krhke ruže.
 
Uz Djevičanske ljubičice moj najdraži cvijet.
 
Pričaću ti Mazo mila, jednom, o tim prekrasnim cvjetovima,
 
što tvoju ljepotu i mirise kradu.
 
 
Ali sada mi dozvoli da te i dalje gledam.
 
 
Pokreti su ti bili vrlo lagani,djetinje graciozni.
 
Ruke sasvim prozirno bijele,
 
dugi prsti kao da su prebirali po mojim kesama,
 
kao po tipkama klavira.
 
 
Kao da sam čuo muziku harfa,flauta i piano.
 
Ja radostan , a muzika veoma tužna.
 
Čudno.
 
 
I nisam, mogao odvojiti pogled sa usana crvenih od čežnje.
 
Bile su tako oble,sočne i primamvljive,jendostavno su privlačile sebi.
 
Morao sam se koncentrisatui na glas,
 
da pobjegnem od misli što se same od sebe rađaju.
 
Prelijepih misli.
 
Riječi jasne i kristalno čiste.
 
Kao nikoga u poslijednje vrijeme ,
 
i pored uzbuđenjs tebe sam razumio svaku riječ.
 
Kad bi se šalili.
 
Samo sam se pravio,jer nisam htio izgubiti ni jedan treptaj valovito dugih trepavica.
 
 
Mila,
 
tvoje pristojnosti,vaspitanja i kultivisanih obzira ja ne susretah odavno.
 
Od prvog momenta, si znala šta hoćeš i dosta lako si odabrala ono što želiš.
 
Sve si to izgovarala umilnim ,milozvučnim glasom,punim obzira i takta.
 
Kese su ti se dopale,kao da su markirane,ali ne i sadržaj.
 
Čini li mi se?
 
 
Ja sam te gledao mila i ostajao bez daha,
 
skoro da sam se zaljubljivao u tebe.
 
Ali to nisam smio sebi dozvoliti.
 
Ti si dijete.
 
 
Dva tri puta sam otresao glavom, par puta uzdahnuo.
 
Skoro da sam izdahnuo.
 
Tražio sma pravu riječ da sebi opišem šta se to dešava.
 
Nisam je nalazio.
 
Nerazumni Mahalš.
 
To je bilo i sviđanje i oduševljenje, ali i blagost i nježnost pri svakom pogledu na tebe.
 
I više od toga.
 
To je bio san.
 
 
Eto i ja ,decenijama poslije , doživjeh da budan sanjam.
 
 
Dogovorili smo se šta smo se dogovorili.
 
A nismo se ništa dogovorili.
 
Tebi je kupovina kesa bila jedino važna.
 
I odškrinuta vrata za bjeg.
 
Meni nije .
 
 
Srce mogu strpati u prazan lijevi gornji đep od košulje.
 
Bijela je i malo će se okrvaviti.
 
I to je nešto.
 
Znak da je živo. Želio sma da ti poklonim sliku.
 
Recimo neku sa mjesecom ,koja smiruje,
 
jer sam te uznemirio.
 
Odjednom ti si mi bila važna.
 
I znao sam da ću ispoštovati svaku tvoju želju.
 
I više od toga.
 
Osjetio sam da ti zaslužuješ svu moju pažnju,
 
i sve ono najbolje u meni koje ti mogu pokloniti,
 
a koje ti poželiš od mene.
 
Jer mirisala si i na moje davno zaboravljene Djevičanske ljubičice.
 
 
Ne želim previše govoriti o tvojim fizičkim osobinama.
 
Nije u redu,može biti dvosmisleno,
 
ako bih opisao sve ono što sam zadivljeno gledao.
 
A uostalom, znaš kako izgledaš.
 
I ja znam da predivno izgledaš.
 
Vrlo nježno i veoma raskošno.
 
Ili veoma stameno i vrlo krhko.
 
Moje misli se ne mogu složiti.
 
I kako bi?
 
Zaludila si ih.
 
 
Nekad sam morao skretati pogled sa tebe,
 
bojeći se da se previše zadrži na tvom tijelu.
 
Ne bih ga mogao vrnuti.
 
Bojeći se da previše uživam u njemu i ti to vidiš.
 
Jazuk.
 
To ne bi bilo pristojno i u redu.
 
 
I dok sam se borio sa svim tim osjećajima i pogledima,
 
obuzila me blagost i jedno lagano titranje unutar kože.
 
Jeza?
 
Možda.
 
Strah?
 
Vjerovatno?
 
Strah od tvoje čednosti,sigurno.
 
 
Tada mi je prvi put palo na pamet:
 
-Ova djevojčica me je ganula kako što već odavno niko nije.
 
Moram biti obazriv i pažljiv kao da je Princeza,
 
Jer ona to ,osjećam, zaslužuje.
 
I jeste princeza.
 
Moje srce je tako osjeća,
 
i šapće mi,
 
iako mu plastična kesa smeta.
 
Duši već ne , bitno je da si tu.
 
 
Pročitah ovo pismenje.
 
Pomislih ,ovo se moglo dogoditi i negdje drugo,
 
Negdje u nekoj Galeriji ,
 
naočigled mnogobrojnih slika.
 
iklinaca zabodenih jal’ u zidove,jal u srce.
 
Možda se toi nije dogodilo u nekom vazdušastom zdanju,
 
ili bilo gdje drugo.
 
 
Ali ,ja imam prelijepe djetinje snove i sve mogu dosanjati,
 
u riječi pretočiti.
 
 
Iznova i iznova.
 
 
Naravno ako mi dozvoliš mila moja.
 
Ako se sretnemo
 
i ako mi vratiš moje kese,
 
koje sam slučajno (?) zaboravio u tvome ruksaku..
 
 
Ali o tome ću drugi put,
 
jer kao što vidiš,
 
i bez kesa,
 
kada o tebi pričam,
 
riječi ne prestaju izvirati
 
i ploviti tamo kamo pripadaju,
 
Tebi Malena.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Biseri bjelavskih mahala 271* – 276 *

 

271* Sa snovima treba biti oprezan . Ponekad u njih zalutaju nepoželjni, a to nije dobro.

272*Bosanci  vjeruju  u onu:Zapisano je.Mahalaši dodaju:Vazda se nešto mere prikantat.

273*Bez obzira da li se smrt dešava nasilno ili svojevoljno ,voljeli je ili ne voljeli,   uvijek joj koračamo u susret, dok nas ne prigrli.

274*Doboko u nama zapreten je mir i zadovoljstvo za kojim čitav život tragamo.Rijetki su sretnici koji to shvate.Još su rjeđi oni koji to iznesu na površinu i podijele sa drugima.

276*Sve je u parovima.Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe .U međuvremenu se nađe ponekad neplanirano treće.

276*Mišljenja mogu biti slična ili različita.Niko ne garantuje originalnost, osim lažova , političara i sveštenih lica.