Ljubav bespomoćna kiši i kiši…

 

 

gledajući slike tvoje

prečesto oko zasuzi

dani su tako slabašni

zaustaviti vrijeme

nismo tada znali

kada prođu

povratka nema

godine će proći

kao sjene nevjesta

izgubljenih u nerazumu

prozirnih velova

ponosa i časti

sa tragovima kiše

javiće se tuge

sjećanja što  tiho  slamaju

zagrli me dijete čedno

dok ljubav bespomoćna

kiši i kiši i kiši…

kapljicama ledenih kristala

nad plavetnim obalama snova

Oliver Dragojević & Amira Medunjanin /-Tristeca/Song -Lyrics


Dugin dan  Krhki cvijet 1  Noć darivane nevinosti 1

 

 

 

Tu u ovom moru sjete,

sve si dalje od mene

a pratiš me kroz vrime

tu za jubav nikog nima

samo kap u očima

što ne dam joj niz lice

 

Ref.

A ja još uvik mislim

samo na tebe, još

pravim se da ležiš kraj mene

sjetu hranim krhkim sjećanjima sna.

 

A ti u vatru možeš ruku staviti,

da bez tebe ne mogu disati

da sam došao do dna.

 

U duši mista nima

ni za suze ni za smih,

dok pratiš me kroz vrime.

 

 

 

Vasilija Radojčić – Mito bekrijo / Song – Lyrics


whitni 1  

 

Zvijezdice Vali  Usnula ljubav

Mali princ Prekrasan dan Duga sna

Kapija Ljubav povjerenja Copy (3) of ona spavau plavom

Mito bekrijo

Ponoc vec je prošla

vreme da se spije

srce još je budno

davnu želju krije

ej, kraj pendžera stojim

čekam da ti vrata otvorim

 

Ref. 2x

Zašto dušo ne dodješ

da me kući povedeš

da ti svoje srce predam

da ti staru majku gledam

Mito, Mito bekrijo

 

Obećo si Mito

da ces jedne noći

kad se varoš smiri

ti po mene doći

ej, cveće tvoje belo

već je ćekajuci uvelo

 

Ref. 2x

Zašto dušo ne dodješ

da me kući povedeš

da ti svoje srce predam

da ti staru majku gledam

Mito, Mito bekrijo

 

Sa drugari svoji

po me'ane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej, mladost pusta prodje

Mito, ti po mene ne dođe

 

Ref.2x

Zasto dušo ne dođeš

da me kući povedeš

da ti svoje srce predam

da ti staru majku gledam

Mito, Mito bekrijo

 

 

 

Sjećanja i ljubav nikad ne umiru / Iz Arhiva

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih


**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u pravoima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem . Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž  , nije dragi ,  vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

 

Ko te ljubi i miluje…

 

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek tiaj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijama i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Žena se se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge.

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

 

Kraj I dijela

Marin Limić – Rat (s albuma Klarin film)/ Jelena Čilaš (sopran)

*

 

Kuda sada hodiš

dok pjevam ti ja

kuća nam je pusta

mala te nekad zove iz sna

kiše su i zime

a put je još dug

ostavljam mu vjeru

da te donese nama na jug

 

****

 

 

Izuzetno i veoma kvalitetno osveženje, Mladog Marina Limića

iz Klisa , u eri bezidejnosti i nemuzike.

 

Veoma suptilna asocijacija na uzvišeno i vanvremensko

poimanje života ,ljepotu,vjernost  i uzvišenost žene/djevojčice ,

muzički zaokruženo ,kroz spoj suptilno ujednačene

andergraund,psihodelične i ozbiljne muzike,protkane

jedva primjetnim elementima dalmatinskog melosa,

kojeg autor nosi, atavistički utkanog u damare svog nadarenog

bića.

Sopran Jelene Čilaš uznosi muziku na viši nivo.

Hvala na poklonjenom ugođaju i muzici , koja nam sjećanja

vraća u vrijeme iskrene ljubavi ,nezaboravnih Indexa

i Modre rijeke.

 

 

Dogodilo se na današnji dan 21. Juna / Lipnja

 

Danas je Petak  21. Jun / Lipanj 2018. godine

A    ovoj godini  17o dana je odlepršalo u suton,    a  preostalih 195 dana jašu ka istoj sudbini.

Što bi poete rekle:

Lepršali vi ili jahali ,svome kraju neumitno odite.

Međutim, čak i kad lepršaju i kada jašu  milioni ljudi sa njima zaglave .

A na današnji dan:

1377.-Umro je engleski kralj Edvard III, koji je tokom svoje vladavine od 1327. osvojio Škotsku i zbog pretenzija na francuski presto, izazvao Stogodišnji rat (1337-1453) s Francuskom.

1527.-Umro je italijanski političar i pisac Nikolo Makijaveli, autor dela “Vladalac” u kojem je izneo shvatanje da vladar ne treba da bira sredstva da bi postigao cilj, iz čega je kasnije izveden pojam “makijavelizam”.

Ko da su na njega čekali vladari. I prije i poslije njega su radili šta su htjeli.

1791.-Francuski kralj Luj XVI i kraljica Marija Antoaneta, otkriveni su u pokušaju bekstva i uhapšeni kod Varena, a dve godine kasnije pogubljeni na giljotini.

Narod joj zamjerio što mu  je poželjela da jede kolače.

1813.-U bici kod Vitorije, britanska vojska pod vođstvom vojvode od Velingtona porazila je snage Napoleonovog brata Žozefa, kralja Španije. Time je završena francuska vladavina u Španiji.

1852.-Umro je nemački pedagog Fridrih Frebel, koji je 1840. osnovao prvi dečiji vrtić.

1881.-Knez Milan Obrenović obeležio je srebrnim budakom početak gradnje pruge Beograd-Niš, prve železničke pruge u Srbiji. Prvi putnički voz ka Nišu krenuo je sa beogradske železničke stanice 3. septembra 1884.

1905.-Rođen je francuski pisac i filozof egzistencijalista Žan Pol Sartr. Nobelovu nagradu za književnost dobio je  1964. (“Mučnina”, “Zid”, “Biće i ništavilo”, “Iza zatvorenih vrata”, “Prljave ruke”).

Ne znamo šta je šuplje, njegova književnost ili filozofija.

1908.-Umro je ruski kompozitor i dirigent Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov, član kompozitorske grupe “Velika petorica” (“Šeherezada”, “Španski kapričo”). Napisao je popularni priručnik “Principi orkestracije”.

1919.-Po naređenju admirala Rojtera posada nemačke ratne flote potopila je većinu svojih brodova (preko 70) koji su, nakon kapitulacije Nemačke u Prvom svetskom ratu, bili internirani u britansku pomorsku bazu Skepe Flou u Škotskoj.

1933.- Rođena je francuska književnica Fransoaz Kuare, poznata kao Fransoaz Sagan. Proslavila se prvim romanom “Dobar dan tugo”, koji je štampan u milionskim tiražima.
Vodila je buran život, gajeći strast prema brzim automobilima, luksuznom životu,narkoticima, alkoholu, kocki, i ljubavnim vezama sa muškarcima i ženama. Razmaženo čudovište od derišta.

1942.-Nemački Severnoafrički korpus feldmaršala Ervina Romela zauzeo je u Drugom svetskom ratu grad Tobruk u Libiji i zarobio 25.000 britanskih vojnika.

1945.-Japanske trupe na ostrvu Okinava, koje je služilo kao poslednja odbrana Japana u Drugom svetskom ratu, predale su se Amerikancima.

1948.-Producentska kuća Kolumbija Rekords proizvela je prvu uspešnu longplej ploču od vinil plastike.

1963.- Kardinal Đovani Batista Montini postao je papa Pavle VI, nakon smrti pape Ivana XXIII. Kao pobornik reformske struje u katoličkoj crkvi ukinuo je 1966. indeks zabranjenih knjiga, reorganizovao vatikansku kuriju, zalagao se za miroljubiva rešenja medjunarodnih sporova i normalizovanje odnosa s komunističkim zemljama.

1963.-Predsednik Francuske Šarl de Gol povukao je pomorske snage iz NATO pakta. Sledeći politiku nezavisnosti Francuska je 1966. napustila Vojni komitet NATO-a.

1969.-Umrla je američka teniserka Morin Konoli, nazvana Mala Mo. Godine 1953. postala je prva teniserka u istoriji ovog sporta koja je osvojila sva četiri Gren slem turnira.

1970.-Umro je indonežanski državnik Ahmed Sukarno, prvi predsednik Indonezije (1945-67) nakon sticanja nezavisnost od Holandije i jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja.

1970.-U finalu svetskog fudbalskog prvenstva Brazil je u Meksiko Sitiju pobedio Italiju rezultatom 4:1 i postao prvi trostruki osvajač trofeja Žila Rimea.

1981.-Na opštim izborima u Francuskoj ubedljivo su pobedili socijalisti i postali najjača partija sa 38 procenata ukupnih glasova. Lider socijalista Fransoa Miteran u maju iste godine postao je predsednik Francuske.

Ubleha koji je mrzio Bosnu.

1990.-U Mađarskoj je zvanično ponovo otvorena berza, koju su komunističke vlasti zatvorile 42 godine ranije.

1990.- U zemljotresu na severu Irana poginulo je oko 100.000 ljudi.

Uh.

2000.-U Beogradu je umro publicista i politikolog Slobodan Inić, jedan od osnivača Demokratske stranke.

2001 – Umro je veteran američkog bluza Džon Li Huker (83), koji je svojim retkim, hipnotičkim stilom sviranja gitare uticao na generacije rok i folk zvezda.

2002 – Bivši direktor Radio-televizije Srbije (RTS) Dragoljub Milanović osuđen je na deset godina zatvora zbog pogibije 16 radnika te televizije u NATO bombardovanju 23. aprila 1999. Po pravosnažnosti presude 20. maja 2001. Milanović se dva meseca krio u Crnoj Gori, gde je uhapšen u policijskoj akciji “Sablja” i sproveden u zatvor Zabela kod Požarevca.