Uh .stigosmo.
U poslijednji čas.
Još par dekika i prop'o zapis.
Danas je srijeda 14. Maj/Svibanj , 2018. godine Gospodnje.
Ovako dani jedan drugom opjevaju u razdiok te ljubim:
133.dana je potrošeno. Ne sumnjajući da će se vratiti ,gluho i ćoravo bilo da se ne vrate , predviđamo da ćemo do kraja godine treba fasungovati još 232 dana.
Nije nam bilo smaranje to izračunati, jer očekivanih dana ima manje od otišlih. A mi vješti sa prstima i još ponečem. Ne mremo pričati o tome. Obrazli smo.
Aha, kako da ne vrte glavom mahaluše, a bome i haustorke ne zaostaju.Prestane ih glava boljeti kada pomisle na naše obrazli ponašanje. Neke se i rasplaču ko godine, kad saznaju d ado njih ne stiže to naše,obrazli ponašanje.
Ah, nekada. Bome i sada,taki smo mi.
Ne treba pretjerivati. Danas nije nekada, ali i ćoravi pijetao neko zrno ubode. Kakvo ne pitajte, ne pita ni naš horo. Bitno je da se zrno,( a baš i nije zrno) nabolo.
Znate onu narodnu , nabola se , nabola , djevojka na trn…
Ostalo vi skontajte. Nije valjda sve do nas.
U ovim hibridnim vremenima trnja je sve manje, i zato ruže sve češće boli glava.
A one šute i nadaju se.
Čemu?
Vrmenima kao lani ili preklani , ili još daljim.
Kada se pri pominjanju ili sklanjanju crvenog fesića gdje mu je mjesto, jecalo i uzdisalo:
Joj, mamo mamice.
Izlišno je dodavati ono :
U drgana moga , joj mamo mamice.
Što bi poete rekel:
Sevdah baildisanje je to.
U prevodu:
Đeš ba prevesti ,
taka se milina ne mere ni zapisati,
a kamo li prevesti.